Već neko vrijeme obilazim stare zagrebačke gostionice i restorane koji opstaju generacijama – mjesta koja nose miris povijesti i duboku patinu. Spoj nostalgije, kolektivnog pamćenja i osobnih sjećanja na kraju me neminovno doveo do kultnog mjesta pod nazivom „Kod Pere“.
Nedavno mi je prijatelj predložio posjet uz usklik: „Idemo kod Pere Ustaše, tamo je moj djed oduvijek jeo!“ Sjetila sam se da je i moj djed tamo provodio vrijeme dok je radio na Šalati. Kada sam kolegama spomenula kamo idem, izostavila sam onaj drugi dio nadimka i shvatila da im ime restorana nije odmah „sjelo“. Tek kad sam dodala „Ustaša“, svima je sve postalo jasno. „Pa pola Zagreba pamti to mjesto“, rekli su mi.
Tko je zapravo bio „Pero Ustaša“?
Vlasnik restorana bio je Pero Miladin, čovjek čiji je nadimak postao neodvojiv od identiteta lokala. Sve je počelo 4. svibnja 1967. godine, kada su Pero i njegov brat kupili kuću na adresi Cvetka Rubetića 25, na vrhu Schlosserovih stuba, i otvorili gostionicu „Izletište pri Schlosserovim stubama“.
Brzo su stekli reputaciju zahvaljujući pristupačnim, obilnim jelima i toploj atmosferi koja nije bila rezervirana samo za imućne. Restoran je postao drugi dom onima kojima je trebao topli tanjur domaće hrane i, što je još važnije, razumijevanje. Pero Miladin nije bio samo ugostitelj; bio je domaćin u punom smislu riječi. Kod njega su jednako bili dobrodošli studenti, radnici, umjetnici i intelektualci.
Priča o nadimku koji prkosi režimu
Tijekom druge polovice 1970-ih i 1980-ih, restoran dobiva svoj danas kontroverzni nadimak. On nije proizašao iz ideološke opredijeljenosti Pera Miladina, već iz društveno-političke klime tog vremena. Pero je, naime, redovito ugošćivao ljude koji su nakon Hrvatskog proljeća ostali bez posla, bili marginalizirani ili proglašeni politički nepoželjnima.
Među njima su bili disidenti, studenti i intelektualci čija su uvjerenja bila opasna za tadašnji režim. Hrabrost da otvori vrata svima donijela mu je etiketu „Ustaše“, što je tadašnja retorika koristila za svakoga tko je zagovarao slobodu ili kritizirao sustav. Taj se nadimak proširio kao šifra ili interna šala, ali je ostao simbol otpora i zajedništva.
Duh prošlosti u današnjem Zagrebu
Pero je preminuo 2015. godine, a restoran je preuzeo njegov sin, Ivica Miladin. Danas se mjesto službeno zove „Kod Pere“, no duh prošlosti je i dalje snažno prisutan. Interijer je maksimalno očuvan: dvobojni kameni podovi iz 60-ih, zidovi obloženi starim drvenim panelima i prostrana blagovaonica koja vodi na terasu s pogledom na Zagreb.
Prilikom ulaska, osjetit ćete atmosferu nekog drugog vremena. Konobari, iskusni „lokalci“ koji ne nose uniforme, pristupaju gostima s obiteljskom prisnošću. Ovdje se meni ne donosi za stol; konobar vam jednostavno nabroji što je tog dana kuhano i što je preostalo u kuhinji.
Gastronomski klasici: Pašticada i purica s mlincima
Hrana dolazi na velikim, teškim tanjurima kakvi se rijetko viđaju u modernim bistroima. Pašticada je bila upravo onakva kakva treba biti – meso mekano da se topi u ustima, a umak gust, taman i sjajan, bez pretjerane dominacije klinčića. Domaći njoki, nepravilnih oblika, potvrdili su autentičnost kuhinje.
Purica s mlincima, još jedan zagrebački klasik, bila je sočna, s hrskavom kožicom i domaćim mlincima koji su upili sve okuse pečenja. Porcije su toliko izdašne da predstavljaju izazov i za najgladnije goste.
Štrudla kao kruna obroka
Iako siti, nismo mogli odoljeti štrudli. Pripremljena je od debljeg, izuzetno hrskavog tijesta, bogato punjena jabukama i cimetom. Više podsjeća na domaći burek po načinu motanja nego na klasičnu tanku štrudlu, što joj daje poseban karakter.
Cijene i zaključak
Cijene variraju ovisno o tome dolazite li na brzi dnevni gablec ili na cijeli ručak. Gableci poput gulaša ili sarme stoje oko 8-10 eura, dok su ozbiljnija mesna jela poput pašticade ili purice 22 eura. Naš ukupni račun za dvije osobe, koji je uključivao glavna jela, salate, piće i desert, iznosio je 74 eura.
Dok sam plaćala na starinskom drvenom šanku, primijetila sam vlasnika u kutu kako mirno zapisuje promet u bilježnicu. Bila je to scena koja je zaokružila cijelo iskustvo – kratki povratak u vrijeme kada su restorani bili više od mjesta za jelo; bili su utočišta.
„Kod Pere“ ostaje ljudsko lice zagrebačke kulinarske scene, mjesto gdje se i danas osjeća poštovanje prema gostu i tradiciji. Stari Pero bio bi itekako zadovoljan.
Izvor: index.hr
