Tajne zaboravljenih zidova
Postoje objekti koji na prvi pogled ne obećavaju ništa posebno. Tek još jedna napuštena kuća, vlaga na zidovima, miris plijesni i razbacani predmeti. Ulaskom u takve prostore, istraživač očekuje samo ponavljanje poznatog obrasca – tragove bivšeg života, uništenje i prazninu. Međutim, u ovoj me kući iznenadilo nešto potpuno neočekivano. U jednoj od soba, usred smeća, starih papira i kartona, stajalo je nešto što u životu ovdje ne bih očekivao.
Tijekom svojih istraživanja posjetio sam mnoge uništene i napuštene kuće. Neke su bile u uistinu tragičnom stanju, s urušenim krovovima i razbijenim prozorima, dok su se druge još nekako držale, kao da se i dalje pokušavaju oduprijeti zubu vremena. Praktički u svakom od tih mjesta moglo se naići na ostatke bivših stanara. Stari namještaj prekriven prašinom, razbacana odjeća, požutjele fotografije ili sitni predmeti za svakodnevnu upotrebu koji su nekada nekome značili sve.
Ovaj konkretni objekt na prvi pogled nije se nimalo isticao. Bio je prilično opljačkan, kako to obično biva s napuštenim zgradama u Hrvatskoj i šire. Posvuda je vladala vlaga, a na starom namještaju pojavila se plijesan. Bilo je jasno da je kroz nju prošlo mnogo ljudi; vrijedne stvari nestale su bez traga, a ostale su ležale razbacane doslovno posvuda. Unatoč tome, i dalje je bilo mnoštvo tragova života bivših vlasnika.
Kada sam se popeo stepenicama na kat, na tavanu sam zatekao mnoštvo boca i staklenki razbacanih po podu. Neke su još uvijek bile ispunjene pocrnjelom, davno pokvarenom zimnicom, dok su druge bile potpuno prazne, napukle ili bez poklopaca. Prizor je bio pomalo sjetan, podsjećajući na nekadašnju punu smočnicu koja je hranila cijelu obitelj.
Na zemlji je također sjedila jedna stara lutka, koja nije izgledala nimalo simpatično u tom mračnom okruženju. Njezin stakleni pogled kao da je pratio svaki moj pokret, što je dodatno pojačalo atmosferu misterije koja često prati ovakva zaboravljena mjesta.
Međutim, prava senzacija čekala me u jednoj od soba. Usred smeća i starih kartona stajao je stari glasovir. Što je još nevjerojatnije, bio je u prilično dobrom stanju. Na njemu je stajao natpis „Małecki”. Nije bio razbijen ni devastiran, kao da ga je netko godinama namjerno štedio. Ovakvi nalazi na ovakvim lokacijama prava su rijetkost.
Teško je bilo odvojiti pogled od njega i ne razmišljati o tome koliko je melodija ovdje nekada odzvanjalo. Žalosno je gledati kako sada stoji sam, zaboravljen, polako propadajući u prostoru koji su svi napustili. Instrument koji je nekoć bio središte društvenog života sada dijeli sudbinu trulih zidova.
Najvjerojatnije je ovaj instrument ostao na svom mjestu samo zato što njegova veličina i težina nisu dopustile nikome da ga lako iznese. Da je bio manji ili lakši, vjerojatno bi davno podijelio sudbinu ostalih predmeta, nestajući bez traga zajedno s ostatkom pokradene opreme.
Kada sam se vratio kući, počeo sam istraživati informacije o ovom instrumentu. Saznao sam da su glasoviri Małecki povijesna marka čija je proizvodnja započela još 1860. godine. Tvrtka Juliana Małeckog bila je jedna od vodećih u ovom dijelu Europe, a njezini su instrumenti bili cijenjeni zbog kvalitete zvuka. Danas se ovi glasoviri smatraju vrijednim antikvitetima, a mnogi Hrvati koji posjeduju slične naslijeđene instrumente znaju koliku vrijednost ima njihova restauracija.
Zanimljivo je da je Julian Małecki bio osnivač tvornice čiji su se instrumenti mogli naći u građanskim domovima diljem kontinenta. Prije nekoliko godina pronašao sam sličan instrument u jednom drugom napuštenom dvorcu, no on nije bio ni približno tako dobro očuvan kao ovaj. Nevjerojatno je da se takav egzemplar našao upravo u ovoj zaboravljenoj kući.
Na takvim mjestima čovjek radije očekuje potpuno prazne prostorije, a ne instrument koji je nekada morao biti nešto uistinu važno za stanare. Sigurno se pitate može li se ovaj glasovir spasiti, obnoviti ili barem premjestiti na sigurno mjesto kako bi ponovno zasvirao.
Nažalost, danas više nemam pojma kakvo je trenutno stanje zgrade ni samog instrumenta. Kada sam bio tamo, glasovir je i dalje stajao na svom mjestu, ali od tada je prošlo dosta vremena. Posjetio sam ovo mjesto točno u prosincu 2017. godine, dakle prije osam godina, pa se u tom razdoblju sve moglo promijeniti. Ostaje samo nada da ga zub vremena i ljudska ruka nisu potpuno uništili.
