Prirodni rekorderi u smradu
Znanstvenici kažu da je percepcija mirisa subjektivna i uvelike ovisi o kulturi i iskustvu. Međutim, pitanje što se smatra najstrašnijim mirisom na svijetu već dugo intrigira ne samo znatiželjne ljude, već i stručnjake. Priroda, životinjski svijet i kemija nude desetke kandidata za ovu neslavnu titulu, a znanost se konačno približila odgovoru.
Među najpoznatijim izvorima odvratnih mirisa su cvijet leš i ljiljan leš, čija aroma podsjeća na meso u raspadanju. Ni hrana ne zaostaje: durian je toliko smrdljiv da ga je zabranjeno unositi u javne zgrade i prijevoz. Životinje također znaju „uplašiti mirisom” – sprej tvora opisuje se kao mješavina trulog luka i zapaljene gume, dok južni tamandua i prugasti tvor proizvode miris koji je višestruko jači i može uzrokovati privremeno sljepilo.
Zašto nam se neki mirisi čine nepodnošljivima
Kako objašnjavaju znanstvenici, percepcija mirisa je subjektivna. Ono što kod jedne osobe izaziva gađenje, za drugu može biti neutralno ili čak ugodno. Ipak, postoje univerzalni okidači – prvenstveno sumporni spojevi, mirisi truljenja i fekalija. Oni su evolucijski povezani s opasnošću za zdravlje, zbog čega mozak na njih reagira posebno oštro.
Istraživanja pokazuju da je „loš” miris često povezan s teškim, kompaktnim molekulama visoke elektronske gustoće. Upravo takve spojeve naš nos gotovo automatski klasificira kao odvratne. Hrvati, kao i svi drugi ljudi, dijele ove evolucijske mehanizme zaštite od potencijalno opasnih tvari.
Kemijski šampion smrada
S točke gledišta znanosti, glavnim kandidatom za titulu najstrašnijeg mirisa na svijetu smatra se tioaceton. Ova kemikalija je toliko smrdljiva da ju je praktički nemoguće proučavati – ljudi ne mogu izdržati čak ni kratki kontakt. Povijesni slučaj u Njemačkoj iz 1889. godine potvrđuje njegovu reputaciju: tijekom prve destilacije miris se proširio na pola grada, uzrokujući nesvjesticu, povraćanje i paniku.
Kemičari opisuju aromu tioacetona kao „pakleno smetlište” – toliko je intenzivan da ljudi doslovno bježe, začepljujući nos i osjećajući fizičku mučninu. Čak i razrijeđen, ovaj spoj zadržava svoju moć da izazove trenutačnu reakciju odbijanja.
Može li se stvoriti još gori miris?
Eksperimenti pokazuju da je odgovor – da. U laboratorijima su miješali standardizirani „miris zahoda”, koji se koristi za testiranje sredstava za čišćenje, s vojnim „smrdljivim mješavinama” iz Drugog svjetskog rata. Rezultat su znanstvenici u šali nazvali „smrdljivom juhom” – mirisom koji se opisuje kao nešto izvan granica ljudske tolerancije.
