Znanstveni fenomen „drugog želuca”
Čak i nakon obilnog ručka, kada nam se čini da više ne možemo pojesti ni mrvicu, za nešto slatko se uvijek nađe mjesta. Ova pojava, koju su mnogi iskusili, ima sasvim logično znanstveno objašnjenje. Profesorica anatomije sa Sveučilišta u Bristolu, Michelle Speer, otkrila je mehanizme koji stoje iza ove neodoljive potrebe.
U japanskoj kulturi postoji koncept betsubara, što se doslovno može prevesti kao „poseban želudac za desert”. Iako anatomski takav organ ne postoji, osjećaj je vrlo stvaran, a proizlazi iz kombinacije fizioloških i psiholoških čimbenika koji utječu na Hrvate, kao i na ljude diljem svijeta.
Kako se želudac prilagođava slatkišima?
Ljudski želudac nije kruta vreća fiksne veličine. Tijekom jela, on se može opustiti i rastegnuti (proces poznat kao želučana akomodacija), povećavajući svoj volumen bez naglog porasta tlaka.
- Mekoća hrane: Lagana i slatka hrana ne opterećuje želudac na isti način kao meso ili povrće. Dok glavno jelo može izazvati osjećaj težine, lagani desert poput sladoleda ili moussea želudac percipira kao nešto što se lako može „smjestiti”.
- Mozak traži nagradu: Apetiti nije određen isključivo fiziološkom potrebom. Postoji tzv. „hedonistička glad” – kada želimo jesti jednostavno zato što nam to donosi užitak. Slatko aktivira dopaminski sustav u mozgu, koji pojačava želju za hranom i prigušuje signale sitosti.
Novi okusi i brza probava
Tijekom obroka, mozak se postupno navikava na okus jela na tanjuru, zbog čega hrana postaje manje zanimljiva. No, kada se pojavi nešto novo – posebno slatko, kiselkasto ili kremasto – mozak se ponovno aktivira. Mnogi Hrvati koji su mislili da ne mogu dovršiti glavno jelo odjednom otkriju da mogu pojesti desert jer novi okus ponovno budi želju za jelom.
Osim toga, slastice se u želucu ponašaju drugačije od masne hrane. One brže prolaze kroz probavni sustav i ne zahtijevaju složenu obradu, što stvara dojam da ih je lakše pojesti čak i kad smo puni. Važno je napomenuti da signalima sitosti treba 20 do 40 minuta da počnu djelovati, a odluka o desertu često se donosi ranije – upravo zato restorani nude desert odmah nakon glavnog jela.
Naposljetku, tu je i emocionalni faktor. Za mnoge od nas deserti su povezani s proslavama, radošću i udobnošću. Od djetinjstva učimo da je slatko nagrada ili poseban dio stola, što stvara iščekivanje užitka i prije nego što prvi zalogaj dotakne naša nepca.
