Tajna kralježaka iz Fairbanksa
Tijekom dobrog dijela 20. stoljeća, dva kralješka čuvana u Muzeju sjevera Sveučilišta u Aljasci pothranjivala su izvanrednu hipotezu. Uzorke je 1950-ih u blizini Fairbanksa pronašao prirodoslovac Otto Geist, a klasificirani su kao fosili mamuta i prihvaćeni kao takvi bez prevelikih propitivanja.
Njihova važnost ležala je u tome što su ukazivali na kasno preživljavanje ovih životinja u unutrašnjosti Aljaske. Znanstveni interes ponovno se aktivirao 2022. godine, kada je tim istraživača odlučio primijeniti moderne tehnike datiranja ugljikom-14 kako bi potvrdio starost ovih ostataka.
Neočekivani rezultati datiranja
Rezultat je bio potpuno zbunjujući: kosti su bile stare između 1.900 i 2.700 godina. Ova kronologija bila je u izravnom sukobu s arheološkim i genetskim konsenzusom, koji smješta izumiranje mamuta u Beringiji prije otprilike 13.000 godina. Da su ovi podaci bili točni, cijela povijest arktičke megafaune morala bi se iz temelja mijenjati.
Umjesto preuranjenih zaključaka, istraživači su odlučili provjeriti samu biološku prirodu ostataka. Sljedeći korak bila je analiza izotopa dušika, tehnika koja omogućuje određivanje vrste prehrane životinje. Rezultati su otkrili razine svojstvene morskim organizmima, što je apsolutno nespojivo s herbivorom (biljojedom) poput mamuta koji se hranio kopnenom vegetacijom.
DNK analiza otkrila pravu istinu
Kako bi uklonili svaku sumnju, znanstvenici su pribjegli konačnom testu: analizi drevne DNK. Genetika je ubrzo stavila točku na ovaj misterij. Kralješci nisu pripadali nijednom surlašu, već dvama različitim kitovima: običnom minke kitu i sjevernopacifičkom glatkom kitu. Nakon više od sedam desetljeća pogrešne klasifikacije, navodni fosili mamuta izgubili su svoj status i preimenovani su u morske ostatke.
Misterij u unutrašnjosti: Kako su kosti dospjele tamo?
Otkriće je otvorilo novo pitanje: kako su kosti kitova dospjele u Fairbanks, područje udaljeno više od 400 kilometara od obale? Stručnjaci su razmatrali nekoliko teorija:
- Ljudski transport kostiju s obale u simboličke ili praktične svrhe.
- Djelovanje velikih strvinarâ koji su mogli prenijeti dijelove lešina.
- Pogreška u muzejskoj dokumentaciji.
Upravo se potonje smatra najvjerojatnijim. Prema studiji objavljenoj u časopisu Journal of Quaternary Science, Otto Geist je muzeju dostavljao zbirke iz unutrašnjosti Aljaske, ali i iz obalnih područja poput Norton Baya, što je vjerojatno dovelo do slučajnog miješanja materijala i pogrešnog etiketiranja. Iako je ideja o „modernim” mamutima odbačena, ovaj slučaj naglašava važnost revizije povijesnih zbirki modernim tehnološkim alatima.
