Evolucijska zagonetka poljupca
Čin ljubljenja mnogima od nas danas može izgledati gotovo automatski, ali s evolucijskog gledišta on je prilično zbunjujući: uključuje izravan kontakt, razmjenu sline i rizik od zaraze. Unatoč tome, poljubac se iznova pojavljuje u različitim kulturama i povijesnim razdobljima.
Nova studija, koju su proveli istraživači sa Sveučilišta u Oxfordu, nastojala je odgovoriti na temeljno pitanje: odakle potječe ovo ponašanje? Kako bi to postigli, kombinirali su podatke o ponašanju životinja, genetiku, mikrobiologiju i evolucijske modele, koristeći pristup koji je neuobičajen za ovu vrstu tema.
Tragovi kod naših predaka i primata
Rad se ne ograničava samo na današnje ljude. Analizira primate, drevne bakterijske tragove i veze između arhaičnih ljudskih populacija kako bi se rekonstruiralo kada je i zašto kontakt usta na usta postao dio naše povijesti. Istraživači su se usredotočili na neagresivan kontakt bez razmjene hrane, što je definicija dovoljno jasna za usporedbu među vrstama.
S tim kriterijem, pregledali su promatranja i snimke primata iz Afrike, Europe i Azije. Rezultat je upečatljiv: čimpanze, bonobi, orangutani i razni majmuni pokazuju ovu vrstu kontakta u vrlo specifičnim društvenim kontekstima. Pojavljuje se nakon sukoba, tijekom udvaranja ili kao način jačanja veza.
Budući da se geste ponavljaju i ispunjavaju jasne društvene funkcije, tim je sugerirao da bi ljudski poljubac mogao biti drevno nasljeđe koje dijelimo s drugim velikim majmunima, a ne nedavni kulturni izum. Filogenetske analize ukazuju na podrijetlo u zajedničkom pretku velikih majmuna, mnogo prije nego što je naša vrsta uopće postojala.
Što nam mikrobiologija govori o bliskosti
Ovaj rad ne ostaje samo na vidljivom ponašanju, već ulazi i u područje mikroba. Analizom DNK iz fosiliziranog zubnog plaka, znanstvenici su uvidjeli da su određene bakterije cirkulirale među različitim ljudskim populacijama desetinama tisuća godina. To je moguće samo uz bliski i opetovani kontakt, bilo kroz dijeljenje hrane, okoliša ili intimne geste licem u lice.
Tome se pridodaju genetski dokazi o križanju modernih ljudi i neandertalaca. Ako je postojala razmjena gena i oralnih bakterija, bliski kontakt bio je sastavni dio tih interakcija. Ipak, studija stavlja u kontekst i ključnu činjenicu: ljubljenje nije univerzalno. Manje od polovice dokumentiranih ljudskih kultura prakticira romantični poljubac onako kako ga mi danas razumijemo.
To učvršćuje ideju da poljubac nije nastao kao moderni romantični čin. Riječ je o fleksibilnom, drevnom ponašanju koje je kultura oblikovala na različite načine ovisno o mjestu i vremenu. Kombinirajući evolucijsku biologiju i mikroskopske ostatke, istraživači su uspjeli stvoriti potpuniju sliku o nastanku ove svakodnevne geste.
