Zabluda duga stotinu godina
Više od stoljeća, mumificirana glava pohranjena u Kantonalnom muzeju arheologije i povijesti u Lausanni (Švicarska) bila je opisana kao „Inka”. No, ta se oznaka nedavno pokazala potpuno pogrešnom. Tim povezan sa Sveučilištem u Ženevi i samim muzejom kombinirao je povijesna istraživanja i neinvazivna radiološka ispitivanja kako bi zaključio da je pojedinac, s visokom razinom vjerojatnosti, bio Aimara, pripadnik autohtonog naroda s bolivijskog Altiplana.
Tehnologija koja otkriva tajne bez oštećenja
Revizija je započela od jednostavne, ali u svijetu antiknih zbirki ne tako uobičajene ideje: pogledati unutra bez rezanja. Kompjutorska tomografija (CT) omogućila je rekonstrukciju unutrašnjosti lubanje bez uklanjanja tkiva ili struganja kosti, što je pristup usklađen s modernim etičkim standardima rada s ljudskim ostacima. U akademskom članku, tim opisuje odraslog muškarca s namjernom deformacijom lubanje započetom u djetinjstvu, što je praksa dokumentirana u andskim društvima i kompatibilna s tradicijama područja oko jezera Titicaca.
Skeniranje je pružilo i nevjerojatne biografske detalje koji pobijaju ideju o „anonimnom” izlošku. Na lubanji su vidljivi tragovi pokušane i nedovršene trepanacije, s jasnim znakovima preživljavanja nakon zahvata, te zubni apsces u gornjoj čeljusti. To su tragovi stvarnog života i patnje koji fokus premještaju s predmeta na osobu.
Od Altiplana do europske vitrine
Drugi ključni dio istraživanja bila je provenijencija. Registri otkrivaju da je predmet krajem 19. stoljeća nabavio švicarski inženjer Louis Kuffré, u razdoblju kada se prijenos domorodačkih ostataka u Europu odvijao uz minimalnu kontrolu i prema logici kolekcionarstva koja se danas smatra štetnom. Donacija muzeju formalizirana je 1914. godine, a etiketa o podrijetlu Inka opstala je desetljećima unatoč anatomskim dokazima.
Istraživači vjeruju da tijelo potječe iz chullpe (kamene grobne kule) na Altiplanu, gdje hladnoća i niska vlažnost pogoduju prirodnoj mumifikaciji. Ispravak ove etikete nije samo tehnički detalj; na etičkoj razini, on povezuje ljudske ostatke sa živućim zajednicama i njihovim zahtjevima za priznanjem i povratkom predaka u domovinu, što je pravo prepoznato i od strane Ujedinjenih naroda.
Iako muzej u Lausanni još nije primio službeni zahtjev za repatrijaciju, ovo istraživanje priprema teren za informiraniji razgovor o tome tko bi trebao odlučivati o sudbini ovakvih nalaza i prema kojim kriterijima.
