Plakanje nas i dalje dovodi u neugodu. Čak i kada situacija zaslužuje da pustimo pokoju suzu, često se suzdržavamo pokušavajući se pokazati „jakima”. To je zato što sa sobom nosimo strašnu stigmu koja plakanje povezuje sa slabošću. Međutim, ovaj prirodni mehanizam koji nas prati od rođenja toliko je nužan da nam čak pomaže reorganizirati um, nastaviti gledati naprijed, pa čak i donositi bolje odluke.
Kako bismo razumjeli zašto plačemo, što se događa u mozgu kada to činimo i kada plakanje prestaje biti zdrav odgovor, razgovarali smo s psihologinjom Conchitom Sisí. Ova stručnjakinja pomaže nam razbiti mitove i shvatiti plakanje kao prirodni alat emocionalne regulacije.
Zašto plačemo?
Prvo smo upitali koju funkciju plakanje ima u odrasloj dobi i zašto se može smatrati zdravim emocionalnim odgovorom za mozak i organizam. Objasnila nam je da se radi o temeljnoj funkciji komunikacije i unutarnje ravnoteže. „Iz neuroznanosti znamo da plakanje aktivira mehanizme koji pomažu mozgu obraditi stanja visokog emocionalnog intenziteta, poput tuge, frustracije ili žalovanja, te olakšava prijelaz iz visoke aktivacije živčanog sustava u stanje većeg mira”.
Psihologinja nam pojašnjava da se ne radi o gubitku kontrole, već često o prirodnom načinu pražnjenja kada emocije nadmaše sposobnost izražavanja riječima. „Zbog toga mnogi Hrvati, kao i ljudi diljem svijeta, nakon plakanja izvještavaju o olakšanju, osjećaju odmora ili većoj mentalnoj jasnoći, što ukazuje na to da je organizam bio u stanju dovršiti emocionalni ciklus”.
Zašto neki ljudi plaču više od drugih?
Na neurobiološkoj razini postoje individualne razlike u osjetljivosti živčanog sustava i reaktivnosti struktura uključenih u emocionalnu obradu, poput amigdale, uz hormonski utjecaj. Što se tiče osobnosti, osobine poput empatije, osjetljivosti ili veće povezanosti s emocionalnim svijetom olakšavaju pojavu plakanja kao oblika izražavanja.
Tome se pridodaje emocionalni odgoj: odrastanje u okruženjima u kojima je plakanje bilo dopušteno i validirano povećava vjerojatnost da će se ono zadržati u odrasloj dobi kao legitiman alat regulacije. Suprotno tome, kada se plakanje povezivalo sa slabošću, mnogi ga ljudi inhibiraju, čak i kada ga tijelo treba. Upravo je to ono što treba izbjegavati, jer normalizacija ranjivosti predstavlja zdrav dio razvoja, kako kod djece tako i kod odraslih.
Plakanje zaustavlja pretjerano analiziranje
Plakanje, s emocionalnog stajališta, omogućuje validaciju onoga što osjećamo i sprječava da emocije ostanu potisnute ili postanu kronične. Na kognitivnoj razini, plakanje može potaknuti unutarnju reorganizaciju, pomažući nam da bolje razumijemo što se događa i da se distanciramo od nametljivih misli (rumunacije).
Na fizičkoj razini, ono olakšava aktivaciju parasimpatičkog sustava nakon stresnih situacija, pridonoseći opuštanju i smanjenju tjelesne napetosti. U tom smislu, plakanje nije nešto što treba ispravljati, već nešto što organizam koristi za samoregulaciju.
Kada plakanje postaje znak za uzbunu?
Plakanje prestaje biti zdravo kada izgubi svoju adaptivnu funkciju. To se događa kada je vrlo učestalo ili intenzivno, ne donosi olakšanje, pojavljuje se bez jasnog emocionalnog uzroka ili je popraćeno upornim osjećajima praznine i beznadnosti. U takvim slučajevima, ono može biti signal da je osoba emocionalno preplavljena ili da postoje dublje poteškoće, poput depresivnog stanja ili visoke anksioznosti, koje treba rješavati.
U terapiji se često ne radi o uklanjanju plakanja, već o učenju kako ga slušati i dati mu smisao. Baš kao što intuitivno razumijemo da dijete plače jer mu se nešto događa, u odrasloj dobi povratak tog suosjećajnog pogleda prema vlastitim emocijama jasan je znak mentalnog zdravlja.
