Postoje ljudi koji nikada ne podižu glas, koji se čine kao da uvijek imaju sve pod kontrolom i koji rijetko govore o onome što osjećaju. Izvana se ta tišina često pogrešno smatra snagom ili samokontrolom. Međutim, psihologija upozorava da to nije uvijek tako i da ova emocionalna tišina, daleko od toga da je neutralna, ima duboke korijene i, ovisno o kontekstu, može imati posljedice. Psihologinja stručna za zdrave odnose i terapiju parova, Aurora López, ističe da neizražavanje osjećaja nije uvijek samokontrola, već ponekad može biti „naučena strategija za samozaštitu“.
Emocionalna tišina ne nastaje niotkuda
Da bismo razumjeli zašto neki ljudi imaju tolike poteškoće u izražavanju onoga što osjećaju, potrebno je krenuti od jasne osnove. To podrazumijeva prestanak razmišljanja o tome da su oni koji ne govore o svojim emocijama hladni ili bezosjećajni.
Zapravo, psihologinja razbija jedan od najraširenijih mitova: „Osobe koje zadržavaju emocije za sebe nisu neizražajne, već hiperprilagođene. Drugim riječima, neizražavanje emocija ima funkciju, a to je obično pokušaj da se ne izgubi ljubav, kontrola ili da se ponovno ne proživi neka povreda“. Prema stručnjakinji, emocionalna tišina je često naučeni odgovor, mnogo puta u kontekstima u kojima izražavanje onoga što se osjećalo nije bilo sigurno.
Ovaj obrazac ponašanja često potječe iz rane životne dobi, iz obiteljskih, društvenih ili relacijskih konteksta u kojima izražavanje određenih emocija nije bilo sigurno, nije bilo prihvaćeno ili je imalo negativne posljedice. U tim sredinama učenje šutnje postaje učinkovita strategija za zaštitu veze, održavanje stabilnosti ili očuvanje vlastitog emocionalnog integriteta. Problem nastaje kada se takva prilagodba, korisna u tom trenutku, zadrži u odrasloj dobi na ekstremnim razinama, čak i kada su se okolnosti promijenile.
Kakva se dinamika obično krije iza toga
Ovaj obrazac se ne pojavljuje izolirano, već je obično popraćen određenim dinamikama. Prema riječima stručnjakinje, „često se iza toga krije osobnost s osobinama hipervigilancije (pretjeranog opreza) i hiperkontrole“.
Hiperkontrola, objašnjava ona, ima vrlo specifičan profil: „Radi se o osobi koja se kreće na racionalno-intelektualnoj osi sa slabom povezanošću s vlastitim emocijama“. Paralelno s tim, hipervigilancija dodaje razinu stalne uzbune: „Obično se povezuje s prijetnjom pokazivanja emocija, pri čemu živčani sustav inhibira njihovo izražavanje“. Drugim riječima, tijelo uči blokirati emociju prije nego što se ona uopće izrazi.
Cijena neizražavanja onoga što osjećate
Iako je ova strategija možda bila korisna u određenom trenutku života, njezino održavanje tijekom vremena ima svoju cijenu. Psihologinja je jasna u vezi s tim: „Kada se emocija ne izrazi, ona ne nestaje, već se inhibira; stoga je cijena koju plaćamo za naše mentalno zdravlje jasna“.
Ova blokada ima izravne učinke na emocionalno funkcioniranje: „U toj inhibiciji prekida se krug između emocije, svijesti, izražavanja i regulacije. Stoga, upravljanje tom emocijom neće postojati ili će biti manjkavo“, objašnjava.
Rezultat je da ono što nije izraženo na kraju izađe kroz druge kanale. López to objašnjava ovako: „To uzrokuje da se te emocije somatiziraju na drugi način, kao što su anksioznost, depresija, emocionalne eksplozije, unutarnja nepovezanost ili problemi u odnosima, između ostalog“. Emocionalna tišina, daleko od izbjegavanja nelagode, često je samo transformira u nešto drugo.
Kako početi komunicirati ono što se događa
Dobra vijest je da se ovaj obrazac može promijeniti, ali ne silom. Aurora López upozorava: „Treba imati na umu da 'prisiljavanje na izražavanje’ ne funkcionira; ono što funkcionira je vraćanje osjećaja sigurnosti“. Što to znači? Da je ključ u poboljšanju našeg samopoštovanja. U tom procesu, stručnjakinja predlaže niz praktičnih smjernica:
- „Otključajte emociju koju osjećate, dajte joj ime“: Analizirajte kako se osjećate. Je li to tuga, radost, usamljenost? Što je uzrokuje?
- Analizirajte zašto nastaje: Razmislite o tome „od čega vas ta emocija pokušava zaštititi“ i „koju vam poruku želi prenijeti“. Razmislite kakav bi osjećaj izazvalo davanje prostora toj emociji i kako bi to utjecalo na vaš život.
- Razmislite o potrebama: „Razmislite kako biste se mogli suočiti s tom emocijom i što ona zahtijeva od vas“. Možda odmor, granice, podršku ili potvrdu. Suočavanje s emocijom ne znači prepuštanje njoj, već njezino slušanje i svjesno odgovaranje na ono što joj je potrebno za regulaciju.
- Identificirajte strahove: Prepoznajte koji se strahovi kriju iza vaše tišine. To će vam pomoći da se s njima suočite.
- Testirajte se: Pokušajte postupno izražavati emocije s osobama koje vam ulijevaju sigurnost i analizirajte što se događa. Možda vam ta zaštita u ovoj fazi života više nije potrebna.
- Potražite terapiju: Obratite se stručnjaku kako biste transformirali problem u korijenu i nadišli ga.
Izražavanje emocija nije čin slabosti, već vještina koja se gradi na sigurnosti. Razumijevanje da je tišina u određenom trenutku bila oblik zaštite omogućuje vam da se gledate s više suosjećanja i otvorite vrata novim načinima odnosa prema sebi i drugima. Šutnja o onome što osjećate možda je poslužila za preživljavanje u određenoj prilici, ali učenje izražavanja osjećaja često je ključ za početak života s većom psihološkom dobrobiti.
