Dugo smo vjerovali da je olovo isključivo moderni problem. Povezujemo ga s tvornicama, starim gorivima, cijevima i industrijskim bojama, ali istraživanje objavljeno u časopisu Science Advances donosi sasvim drugačiju priču: naši su preci suživjeli s ovim metalom gotovo dva milijuna godina, mnogo prije pojave industrije i gradova.
Ovo otkriće ne mijenja samo ono što znamo o zagađenju u dalekoj prošlosti, već otvara i novi prozor u razumijevanje zašto smo mi, moderni ljudi, razvili mozgove drugačije od onih kod drugih hominida, poput neandertalaca. Kroz fosile, genetiku i eksperimente s modelima ljudskog mozga, znanstvenici pretpostavljaju da je olovo moglo biti tihi čimbenik u našoj evoluciji. Ovaj članak objašnjava što su otkrili i zašto je to važno danas.
Olovo nije nastalo s industrijom
Desetljećima je znanost uzimala zdravo za gotovo da je značajna izloženost olovu započela s ljudskim aktivnostima širokih razmjera. Ta je hipoteza upravo opovrgnuta. Nova studija pokazuje da su različite vrste hominida bile višekratno izložene olovu tijekom prapovijesti.
Istraživači su analizirali 51 fosilni zub vrsta kao što su Australopithecus, Paranthropus, rani ljudi, neandertalci i Homo sapiens. Zubi su biološki arhivi prošlosti. Tijekom rasta, oni ugrađuju kemijske elemente iz okoliša, ostavljajući trajni trag djetinjstva svakog pojedinca.
U više od 70% fosila pronađeni su jasni tragovi olova. U mnogim slučajevima metal se pojavljivao u „trakama”, što ukazuje na povremenu izloženost tijekom razvoja, slično onome što se danas opaža kod djece izložene sezonskim promjenama. Izloženost olovu bila je globalna i postojana. Nije ovisila o specifičnoj kulturi, već o prirodnim procesima poput vulkana, kontaminirane vode ili prašine tla.
Fosilni zubi koji pričaju priče iz djetinjstva
Studija se temelji na tehnici laserskog skeniranja zuba sloj po sloj, čime se otkrivaju mikroskopski kemijski elementi bez uništavanja fosila. Bande olova prate prirodni ritam rasta zuba, što potvrđuje da je metal ugrađen tijekom života, a ne nakon ukopa. Istraživači su usporedili ove fosile s modernim zubima ljudi rođenih u 20. stoljeću, kada je upotreba olova bila uobičajena, i modeli su iznenađujuće slični.
Što se događa kada olovo dospije u mozak u razvoju
Znanstvenici su koristili moždane organoide – male modele ljudskog mozga uzgojene u laboratoriju iz matičnih stanica. U njih su uveli dvije verzije ključnog gena zvanog NOVA1. Jedna verzija odgovara modernim ljudima, dok druga replicira varijantu prisutnu kod izumrlih hominida, poput neandertalaca.
Organoidi s arhaičnom varijantom pokazali su veće promjene pod utjecajem olova. Metal je jače utjecao na procese povezane s razvojem neurona i komunikacijom među stanicama. Nasuprot tome, organoidi s modernom varijantom gena pružili su bolji otpor. To sugerira da genetika može činiti razliku između veće ili manje ranjivosti na toksine iz okoliša.
FOXP2, jezik i moguća evolucijska prednost
Jedno od najzanimljivijih otkrića odnosi se na gen FOXP2, poznat po svojoj ulozi u razvoju jezika i govora. U eksperimentima je olovo promijenilo ekspresiju ovog gena, posebno u arhaičnim modelima. Ove su promjene zahvatile neurone uključene u krugove komunikacije između talamusa i korteksa – putove ključne za učenje i društvenu interakciju.
Autori ne tvrde da je olovo izravno „stvorilo” ljudski jezik, već predlažu da su u uvjetima stalne izloženosti okolišu određene genetske varijante nudile veću stabilnost razvoju mozga. Tijekom vremena, ta je veća otpornost mogla postati prednost. Mozak koji je manje oštećen toksinima imao je veće šanse za razvoj složenih društvenih vještina, što je u evolucijskom kontekstu moglo biti presudno.
Ova studija podsjeća nas da ljudska evolucija nije tekla u neutralnom okruženju. Metali, klima i geologija tiho su oblikovali tko je preživio i kako smo se razvili do danas.
