Do ne tako davno, priznanje da idemo na terapiju bilo je nezamislivo, jer se to društveno poistovjećivalo s time da je netko „lud” ili s određenom mentalnom slabošću. Srećom, prema riječima stručnjaka, to se uvjerenje promijenilo i danas ne samo da odlazimo psihologu kao i bilo kojem drugom liječniku specijalistu kada nam je to potrebno, već to više nije tabu tema. Zapravo, ordinacije za mentalno zdravlje su pune, liste čekanja se povećavaju, a u terapeutu tražimo onu profesionalnu pomoć koja će nas potaknuti na donošenje ispravnih odluka.
Međutim, stručnjaci inzistiraju na tome da sam odlazak psihologu nije dovoljan; oni nemaju čarobni štapić za naše probleme. Misija ovih stručnjaka je saslušati nas i ponuditi nam određene alate koje sami moramo upotrijebiti kako bismo povratili svoju unutarnju ravnotežu, mir i emocionalnu stabilnost.
„Prije se bol skrivala, a strah ignorirao”
U kontekstu onoga što terapeut može, a što ne može učiniti za nas, razgovarali smo s psihologinjom Clarom Camañes iz centra EstarContigoTerapia, koja se osvrnula na prošlost kako bismo razumjeli evoluciju mentalnog zdravlja i kako je odlazak stručnjaku postao normalan u društvu.
„Predugo nismo razgovarali o onome što osjećamo. Generacijama smo učili živjeti s nelagodom bez davanja imena: preživljavati, a ne osjećati; izvršavati zadatke, a ne pitati se kako smo. Bol se držala skrivenom, strah se ignorirao, a tuga se 'nadilazila’ snagom volje. U mnogim su obiteljima fraze poput 'moraš biti jak’ ili 'bolje je ne misliti o tome’ postale emocionalne norme”, objašnjava Camañes.
Depresija, žalovanje ili tjeskoba nisu se spominjali. Išlo se dalje kao da se ništa ne događa. No, ono što se ne izrazi, na kraju se pretvara u umor, isključenost i obrasce koji bole i neprestano se ponavljaju. Dolazi trenutak kada sve to postaje pretežak teret.
Mentalno zdravlje više nije tabu
Daleko od toga da to smatra modnim trendom, Clara Camañes uvjerava da sve više ljudi traži profesionalnu psihološku pomoć. Smatra da smo konačno počeli pridavati pažnju onome što je godinama tražilo prostor. Traženje pomoći više se ne vidi kao znak slabosti. Shvaćamo da su emocije dio života i da kroz njih ne moramo prolaziti sami.
Ipak, stručnjakinja jasno naglašava: „Odlazak na terapiju nije prečac ni brzo rješenje. Ponekad se očekuje da će nekoliko susreta riješiti ono što se nakupljalo godinama, ali stvarnost je da terapija nije magija. To je rad”.
Ono što transformira je naš angažman
Za napredak u psihoterapijskom procesu ne smijemo stvarati kratkoročna očekivanja, niti smatrati da će stručnjak, nakon što shvati što nas muči, riješiti naš život. „Ono što transformira nije tehnika ili dijagnoza, već istinska predanost procesu”, kaže psihologinja. Kada osoba prestane tražiti trenutna rješenja i počne se istinski slušati, događa se duboka promjena. Iscjeljuje veza sa samim sobom i sposobnost boravka s onim što osjećamo bez bijega.
Psihologinja smatra da je odlazak psihologu velik korak, ali pravi proces počinje nakon toga: kada se prestanemo izbjegavati, kada si dopustimo da nam bude loše i kada odlučimo promatrati sebe s manje osuđivanja, a više odgovornosti. Iscjeljenje ne znači uvijek da se osjećamo dobro, već da učimo biti sa sobom na iskreniji način.
Pomoć treba potražiti prije nego što se dođe do ruba
Nadovezujući se na ideju da odlazak psihologu nije znak slabosti, razgovarali smo i s psihologinjom Maríom Rojas-Marcos. Ona ističe da podaci već dugo pokazuju porast problema s mentalnim zdravljem, a nekoliko čimbenika objašnjava zašto se danas odlazak stručnjaku doživljava kao nešto normalno.
- Promjena kulture: Dolazimo iz kulture koja emocijama nije davala zasluženo mjesto.
- Rano prepoznavanje: Danas sve više ljudi prepoznaje što osjeća i traži pomoć prije nego što potpuno izgore.
- Prihvaćanje alata: Iako ideal „mogu sve sam” i dalje postoji, znamo da postoje strategije emocionalnog upravljanja koje pomažu u suočavanju s poteškoćama.
Zaključno, Rojas-Marcos dodaje da odlazak psihologu više nije stigma, već briga o sebi. U kontekstima produljenog pritiska, kao što su intenzivno učenje ili stresan posao, važnost upravljanja emocijama i frustracijama postaje posebno očita. Stoga nije samo porasla potreba za pomoći, već i društvena prihvaćenost iste.
