Južna Afrika postala je središte zanimanja međunarodne znanstvene zajednice nakon identifikacije neobičnih formacija nazvanih mikrobialiti. Opisane kao „živo kamenje“, ove strukture sposobne su rasti i hvatati velike količine ugljičnog dioksida. Otkriće, objavljeno u časopisu Nature Communications, otvara potpuno nova pitanja o njihovoj ulozi u globalnom ciklusu ugljika.
Znanstvena senzacija: Više od običnih fosila
Ove formacije, koje na prvi pogled izgledaju kao stijene prekrivene tankom zelenkastom patinom, zapravo su aktivne mikrobne zajednice. Godinama su se smatrale gotovo fosilnim ostacima, korisnima samo za razumijevanje povijesti života, ali nebitnima za sadašnjost. Međutim, novi podaci pokazuju da su to sustavi koji su mnogo dinamičniji nego što se očekivalo.
Istraživanje je vodila znanstvenica Rachel Sipler sa Sveučilišta Rhodes, koja ističe važnost ovog neočekivanog otkrića: „Ove drevne formacije, koje knjige opisuju kao gotovo izumrle, žive su i u nekim slučajevima cvjetaju na mjestima gdje se život nije očekivao“.
Kako nastaje živo kamenje i kako pomaže planetu?
Mikrobialiti se razvijaju iz mikrobnih naslaga koje pretvaraju mekane sedimente u kalcijev karbonat, stvarajući vrlo guste stijene. U obalnim područjima jugoistočne Južne Afrike, istraživači su izmjerili stopu rasta do čak 23 milimetra godišnje, što je znatno više od onoga što je ranije viđeno na sličnim lokacijama.
- Skladištenje ugljika: Ove zajednice mogu fiksirati između 9 i 16 kg CO2 po kvadratnom metru godišnje.
- Stabilnost: Za razliku od šuma, ugljik ovdje ostaje zarobljen u anorganskom obliku, što ga čini iznimno stabilnim dugoročnim spremištem.
- Noćni rad: Istraživači su iznenađeni činjenicom da mikrobialiti nastavljaju povlačiti CO2 čak i tijekom noći.
Može li ovo biti rješenje za klimatske promjene?
Iako su iznimno učinkovite, znanstvenici upozoravaju da „živo kamenje“ u svom prirodnom stanju ne predstavlja globalno rješenje za klimatske promjene. Razlog je njihova ograničena distribucija koja ovisi o specifičnim uvjetima, poput prisutnosti vode bogate kalcijem iz obalnih dina. Ipak, studija otvara vrata mogućnosti njihovog uzgoja, što bi omogućilo njihovo korištenje kao svojevrsnih amortizera efekta staklenika u budućnosti. Rachel Sipler napominje da ovi sustavi kombiniraju fotosintezu s drugim kemijskim procesima, što ih čini nevjerojatno otpornim i važnim za razumijevanje evolucije našeg planeta.
