NASA-ine sonde Voyager, najdugovječniji izaslanici čovječanstva u svemiru, razotkrile su vrelu misteriju na samom rubu našeg Sunčevog sustava – golemu, nevidljivu barijeru topliju od većine zvijezda. Dvije letjelice, Voyager 1 i Voyager 2, lansirane još 1977. godine, identificirale su ovu zonu na rubu heliosfere gdje temperature skaču na nevjerojatnih 30.000 do 50.000 Kelvina.
Vatrena barijera na rubu dubokog svemira
Ova regija nalazi se daleko izvan orbite Plutona, u tranzicijskoj zoni zvanoj heliosheath. To je područje gdje se solarni vjetar usporava i dolazi u interakciju s međuzvjezdanim medijem. Podaci koje su prikupile sonde sugeriraju da ova zona tvori svojevrsnu termalnu barijeru koja je znatno toplija od prostora unutar Sunčevog magnetskog dosega.
Iako se u znanstvenim krugovima o ovoj strukturi ponekad govori kao o „vatrozidu”, važno je naglasiti da to nije čvrsti objekt. Riječ je o regiji energetski nabijene plazme gdje se ponašanje čestica i magnetska dinamika rapidno mijenjaju. Ovi nalazi prisiljavaju znanstvenike da revidiraju trenutačno razumijevanje sučelja između našeg sustava i galaksije.
Termalni šok bez opasnosti za sonde
Voyager 1 je prešao heliopauzu 25. kolovoza 2012., postavši prva letjelica koja je napustila heliosferu, dok je Voyager 2 slijedio njegov put 5. studenog 2018. godine. Prilikom prolaska, oba su tima zabilježila nagli pad solarnih čestica i odgovarajući porast visokoenergetskih kozmičkih zraka, što je bio jasan signal ulaska u međuzvjezdani prostor.
Zanimljivo je da, unatoč ekstremnim temperaturama, letjelice nisu pretrpjele nikakva oštećenja. Razlog leži u ultra niskoj gustoći čestica. Plazma je visokoenergetska, ali zbog rijetkosti materije ne prenosi toplinu učinkovito na same sonde. Toplina proizlazi iz brzine kretanja čestica plazme, a ne iz gustih sudara kakve poznajemo u atmosferi.
Neočekivano poravnanje i granice sustava
Osim toplinskog skoka, Voyageri su pružili podatke o magnetskom polju koji su iznenadili znanstvenu zajednicu. Magnetske linije unutar heliosfere poravnate su s onima izvan nje, što pobija ranije pretpostavke da će međuzvjezdano magnetsko polje imati značajno drugačiji smjer. Voyager 2 je također otkrio „curenje” čestica kroz heliopauzu, sugerirajući da je ovaj štit zapravo propusan.
NASA definira heliopauzu kao službenu granicu između solarnog prostora i međuzvjezdanog okruženja. Ta granica nije fiksna; ona se pomiče ovisno o 11-godišnjem ciklusu Sunčeve aktivnosti. Upravo to objašnjava zašto su sonde susrele heliopauzu na različitim udaljenostima – Voyager 1 na oko 121 AU, a Voyager 2 na oko 119 AU od Sunca. Podaci s ovih misija nastavljaju služiti NASA-inom odjelu za heliofiziku kako bi se usavršili modeli ponašanja Sunčevog magnetskog polja na galaktičkoj razini.
