Južna Afrika se našla u središtu pozornosti međunarodne znanstvene zajednice nakon identifikacije neobičnih formacija nazvanih mikrobijaliti. Opisani kao „živo kamenje“, ovi sustavi su sposobni rasti i hvatati velike količine ugljičnog dioksida. Otkriće, objavljeno u prestižnom časopisu Nature Communications, otvara nova pitanja o njihovoj ulozi u globalnom ciklusu ugljika.
Ove strukture, koje na prvi pogled izgledaju kao obične stijene prekrivene tankom zelenkastom patinom, zapravo su formirane od aktivnih mikrobnih zajednica. Godinama su se smatrale gotovo fosilima, korisnima tek za razumijevanje podrijetla života na Zemlji, ali potpuno nevažnima za moderni ekosustav. Međutim, novi podaci proturječe toj viziji i pokazuju sustave koji su mnogo dinamičniji nego što se predviđalo.
Istraživanje je provela znanstvenica Rachel Sipler sa Sveučilišta Rhodes, koja naglašava neočekivanu prirodu ovog otkrića: „Ove drevne formacije koje knjige opisuju kao gotovo izumrle su žive i, u nekim slučajevima, cvjetaju na mjestima gdje se nismo nadali pronaći život“.
Živo kamenje koje raste i fiksira ugljik
Mikrobijaliti se razvijaju iz mikrobnih prostirki koje transformiraju meke sedimente u kalcijev karbonat, stvarajući vrlo guste stjenovite strukture. U analiziranim obalnim područjima jugoistočne Južne Afrike, istraživači su izmjerili stopu rasta do čak 23 milimetra godišnje, što je znatno više od onoga što je zabilježeno na drugim sličnim lokacijama.
Takav intenzivan rast podrazumijeva nevjerojatnu sposobnost pohrane ugljika. Prema studiji, ove zajednice mogu fiksirati između 9 i 16 kg CO₂ po kvadratnom metru godišnje. Za razliku od šuma ili močvara, ovdje ugljik ostaje zarobljen uglavnom u anorganskom obliku, što ga čini posebno stabilnim dugoročnim rezervoarom.
Obećavajući fenomen s jasnim granicama
Unatoč njihovoj učinkovitosti na lokalnoj razini, autori studije upozoravaju da ovo „živo kamenje“ ne predstavlja trenutačno globalno rješenje za klimatske promjene. Razlog leži u njihovoj ograničenoj distribuciji koja ovisi o specifičnim uvjetima, poput prisutnosti podzemnih voda bogatih kalcijem koje dolaze iz obalnih dina.
Ipak, studija otvara vrata mogućnosti njihovog kontroliranog „uzgoja“, što bi omogućilo njihovo korištenje kao svojevrsnih amortizera efekta staklenika. Ono što je dodatno iznenadilo znanstveni tim je činjenica da ovi mikrobijaliti nastavljaju apsorbirati CO₂ čak i tijekom noći. Kako objašnjava Sipler: „Oni ne ovise samo o sunčevoj svjetlosti, već kombiniraju fotosintezu s drugim kemijskim procesima“. Ova otpornost pruža dragocjene informacije o evoluciji našeg planeta i načinima na koje se život prilagođava okolišu.
