Neuropsiholozi objašnjavaju da osjećaj kako se određeni događaj već dogodio pokazuje kako mozak može stvoriti lažna sjećanja te koji unutarnji mehanizmi reguliraju razliku između stvarnosti i mašte. Déjà vu je „lažni osjećaj prepoznavanja” koji se aktivira u našem mozgu, čak i kada znamo da određeno iskustvo nikada nismo doživjeli.
Fenomen iz neurobiološke perspektive
Déjà vu je osjećaj prepoznavanja koji nije potkrijepljen nikakvim stvarnim sjećanjima. Stručnjaci tvrde da je déjà vu „zanimljiv primjer toga kako pamćenje i percepcija ulaze u sukob”, jer se osjećaj proživljene situacije javlja usprkos svjesnosti da događaj nije stvaran.
Termin „déjà vu” skovao je još 1870. godine francuski psiholog Émile Boirac, kojeg je intrigirao ovaj fenomen koji je već tada prožimao popularnu kulturu i mistične teorije. Glavni osjećaj sastoji se u tome da nam se situacija čini poznatom, „kao da smo to već doživjeli, iako znamo da to nikada nije bila istina”. Tijekom déjà vu-a, osoba je često uvjerena da nešto nije u redu i da je to sjećanje zapravo lažno.
Neurološki uzroci i uloga mozga
Znanstvenici, uključujući stručnjake poput Crivellija, nude nekoliko objašnjenja. Ovaj se fenomen češće javlja kod osoba s mezijalnom temporalnom epilepsijom. Kod nekih pacijenata, déjà vu je dio epileptičnog napadaja i djeluje kao „aura” uzrokovana disfunkcijom u tom dijelu mozga.
Ključna područja uključena u ovaj proces su:
- Entorhinalni korteks: Odgovoran za osjećaj prepoznavanja. Kada je ovo područje pretjerano stimulirano, dolazi do déjà vu-a.
- Hipokampus: Odgovoran za prizivanje stvarnih sjećanja i detalja. Tijekom epizode déjà vu-a, hipokampus ostaje neaktivan.
- Prefrontalni korteks: Odgovoran za praćenje i signaliziranje sukoba u moždanoj aktivnosti. On nas upozorava da ono što nam je poznato zapravo nema realnu osnovu u pamćenju.
Čimbenici koji povećavaju učestalost
Stručnjaci ističu da određena stanja mogu povećati vjerojatnost pojave ovog fenomena. Većina ljudi barem jednom u životu doživi déjà vu, osobito nakon puberteta pa sve do 55. godine života. Zanimljivo je da se s godinama učestalost smanjuje zbog promjena u funkciji frontalnog režnja.
Najčešći okidači uključuju:
- Stres i emocionalna iscrpljenost.
- Umor i nedostatak sna.
- Preopterećenost informacijama, što može dovesti do narušavanja sinkronizacije u neuronskim krugovima.
Déjà vu se može manifestirati vizualno, auditivno ili prepoznavanjem lica koja su nam zapravo strana. Svaka epizoda kombinira tri karakteristike: situacija se čini poznatom, njezino podrijetlo je nepoznato i percipira se kao čudna ili nerealna. Neuropsiholozi naglašavaju da déjà vu nije bolest, već fascinantan izraz toga kako se pamćenje i percepcija mogu spojiti i stvoriti nevjerojatan osjećaj proživljavanja nečega što se nikada nije dogodilo.
