Sustav prijevremene mirovine u Španjolskoj: Obećanja i okrutna stvarnost
Jeste li znali da javni mirovinski sustav u Španjolskoj nudi mogućnost nevoljnog prijevremenog umirovljenja? To zvuči primamljivo za one koji izgube posao iz razloga izvan njihove kontrole. Međutim, ova opcija nosi sa sobom veliku zamku: primjenu koeficijenata smanjenja koji mogu doseći i do 30% ukupnog iznosa, a ti koeficijenti ostaju primjenjivi doživotno! Ova situacija posebno pogađa starije radnike koji, nakon otkaza, ne uspijevaju pronaći novo zaposlenje na tržištu rada.
Mnogi se tada odlučuju na sklapanje takozvanog „Posebnog sporazuma“ (Convenio Especial) sa Socijalnim osiguranjem kako bi zadržali svoju osnovu za doprinose. Teorija kaže da bi ova mjera trebala spriječiti značajna smanjenja buduće mirovine. Ali, je li to uvijek tako? Priča Joséa Antonija Benita, čovjeka s 45 godina radnog staža, baca novo svjetlo na ovu kompleksnu problematiku.
Životni put i iznenadni udarac sustava
José Antonio Benito počeo je raditi s nevjerojatnih 14 godina! Veći dio svoje karijere proveo je u prehrambenoj tvrtki, gdje je napredovao do voditelja odjela. Život mu se dramatično promijenio 2009. godine kada je, s 53 godine, otpušten zbog ekonomske krize. To ga je dovelo do nezaposlenosti, a potom i do sklapanja već spomenutog Posebnog sporazuma sa Socijalnim osiguranjem.
Službenik mu je, kako José Antonio priča, preporučio da mjesečno uplaćuje 400 eura, obećavajući mu mirovinu od otprilike 2.100 eura. Zamislite njegovo razočaranje kada je, po podnošenju zahtjeva za prijevremeno umirovljenje u 61. godini, priznata mirovina iznosila samo 1.639,66 eura mjesečno bruto, što se, nakon odbitaka poreza na dohodak, svelo na mizernih 1.450,61 eura! Gdje je nestala obećana mirovina?
Birokratska pogreška koja košta 600 eura mjesečno!
José Antonio tvrdi da je oštećen zbog administrativne pogreške Socijalnog osiguranja, što mu je rezultiralo gubitkom od 600 eura mjesečno u mirovini. Istraga je otkrila šokantan propust: umjesto da su uzeli u obzir posljednjih 25 godina doprinosa, prema važećoj normi, uzeli su u obzir samo posljednjih 15 godina. Time su isključene njegove najviše osnove za doprinose iz prehrambene tvrtke, što je izravno utjecalo na izračun.
Nakon što je posjetio urede Socijalnog osiguranja kako bi ispravio grešku, službenik je, kako navodi, priznao da je „počinio pogrešku“. No, tu priča ne staje. José Antonio je odlučio otići do Pokrajinske uprave Socijalnog osiguranja kako bi svoj slučaj izložio izravno tajniku institucije. Smatrao je da ono što su učinili s njegovom mirovinom nakon 45 godina doprinosa „nije pravedno“. Tijekom sastanka, tajnik mu je odgovorio da on „ne donosi zakone“, da je to važeća regulativa i da prijevremeno umirovljenje podrazumijeva smanjenje za gotovo četvrtinu njegove mirovine. Paradoksalno, zar ne?
Glas vapaja: Je li sustav zaboravio na one koji najviše daju?
U intervjuu za 'NoticiasTrabajo’, José Antonio Benito izrazio je svoje duboko nezadovoljstvo situacijom, smatrajući je izrazito nepravednom. „Počeo sam raditi s 14 godina, a s 50 godina shvatio sam da me nitko ne želi zaposliti. Nakon toga mi je Socijalno osiguranje uzelo 600 eura mjesečno… zamislite, to je 7.200 eura godišnje i tako će biti do smrti“, jada se.
Ovaj slučaj pokreće duboka pitanja o pravednosti mirovinskog sustava. José Antonio smatra da sustav ne vrednuje trud onih koji su najviše doprinijeli tijekom svog radnog vijeka. Ističe da nije pošteno da radnici s više od četiri desetljeća staža trpe tako visoka smanjenja, dok drugi s jedva 15 godina staža – ali u kasnijoj fazi radnog vijeka – mogu primati bolje bonifikacije i dopunske iznose. Njegova priča je gorki podsjetnik da sustav, unatoč svojim obećanjima, ponekad zakaže, a cijenu plaćaju najvjerniji doprinositelji.
