Znate li da Iberski poluotok prolazi kroz tihu, ali razornu invaziju? Ne govorimo o ljudima, već o fascinantnih preko 1.200 neautohtonih vrsta koje su se nastanile u ovom jedinstvenom ekosustavu. Ovaj fenomen predstavlja ozbiljnu prijetnju za autohtonu faunu i floru, zahtijevajući hitnu međunarodnu suradnju kako bi se zaštitili vitalni ekosustavi i dragocjene domaće vrste.
Studija koja otvara oči: Prema nedavnom istraživanju objavljenom u časopisu Diversity and Distributions, broj egzotičnih vrsta koje su se ukorijenile na poluotoku već premašuje 1.200. Među „doseljenicima” nalaze se biljke, kukci, mekušci, rakovi i kralježnjaci – neki su uneseni namjerno, a mnogi slučajno. Španjolska, Portugal i Andora prvi su na udaru ove tihe ekološke promjene. Tim predvođen Ismaelom Sotom dokumentirao je čak 1.273 vrste koje se sada samostalno hrane i razmnožavaju.
Odakle dolaze i kako se šire?: Rezultati istraživanja pokazuju da većina ovih invazivnih vrsta potječe iz palearktičke regije (Europa, umjerena Azija i sjeverna Afrika), a slijede ih vrste s američkog kontinenta. No, nemojte misliti da su samo životinje u pitanju! Zanimljivo je da 75% invazora čine vaskularne biljke i kukci. Glavno pitanje je: kako su se probile do ovdje? Odgovor leži u vrtovima i rasadnicima koji, zajedno s mehanizmima vezanim uz međunarodni transport, sudjeluju u trgovini ukrasnim biljem koje nije izvorno s poluotoka.
Žarišne točke i štete: Invazivne vrste ne šire se ravnomjerno diljem Iberskog poluotoka. Uglavnom su koncentrirane u obalnim područjima i velikim gradovima, zbog čega ih je mnogo u Andaluziji, Kataloniji ili Valenciji. To je usko povezano s brojnim lukama koje služe kao glavna vrata za međunarodnu trgovinu, pa tako i za ove neželjene goste. Dolazak ovih vrsta ima poguban učinak na ekosustav, uzrokujući:
- Modifikaciju ekosustava koja može dovesti do lokalnog izumiranja autohtonih vrsta.
- Prenošenje bolesti u prirodna staništa, mijenjajući njihovu strukturu.
- Poremećaj prehrambenih lanaca i istiskivanje autohtonih vrsta izravnom konkurencijom. Primjerice, grabežljiva vrsta može uništiti autohtonu vrstu jer joj je idealan plijen.
Zastrašujući primjeri iz stvarnog života: Neke vrste su savršeni primjeri ove opasnosti. Jedan od njih je američki crveni močvarni rak (Procambarus clarkii), unesen 1973. godine, koji je danas odgovoran za ogromnu ekološku štetu. Izazvao je nestanak autohtonih vodenih vrsta i doveo do socioekonomskih problema. Drugi je slučaj som (Silurus glanis), čija su proždrljivost i širenje kao trofej ribolovaca učinili dominantnim grabežljivcem u mnogim rijekama i akumulacijama, prijeteći preživljavanju drugih vodenih vrsta. Čak i naizgled bezazleni mravi, poput argentinskog mrava (Linepithema humile), proširili su se gradovima i obalama, uzrokujući velike ekološke posljedice i visoke troškove kontrole.
