Prije otprilike 1800 godina, u rimskoj Britaniji, ljudi zaduženi za pripremu tijela za pokop stvarali su gustu masu sličnu gipsu i nanosili je na tijela pokojnika. Pritom su ostavljali otiske prstiju koji su vidljivi i dan danas. O ovom fascinantnom otkriću izvještava Live Science, ističući kako ovi nedavno otkriveni tragovi svjedoče o izravnom i osobnom pristupu pogrebnim obredima u III. i IV. stoljeću naše ere.
Misterij projekta „Vidjeti mrtve”
Grupa istraživača koja sudjeluje u projektu „Vidjeti mrtve” (Seeing the Dead) na Sveučilištu u Yorku, detaljno je proučavala ovu zagonetnu praksu korištenja tekućeg gipsa za ispunjavanje kamenih i olovnih lijesova ljudi koji su živjeli u Yorkshiru za vrijeme Rimskog Carstva.
Zanimljivo je napomenuti svojstva samog materijala:
- Gips je mineral na bazi kalcija.
- Bio je ključni sastojak u drevnoj žbuci i cementu.
- Prilikom zagrijavanja i miješanja s vodom, pretvara se u tekuću smjesu.
Ova gusta tekućina, kada bi se izlila ili nanijela na tijelo, stvrdnula bi se stvarajući gipsanu ljusku ili precizan otisak pokojnika, vrlo slično poznatim odljevima žrtava u Pompejima.
Revolucionarno otkriće u starom sarkofagu
Važno je istaknuti da je u području Yorkshira otkriveno najmanje 45 ukopa izvedenih korištenjem tekućeg gipsa. Međutim, tijekom ponovnog istraživanja jednog specifičnog kamenog sarkofaga, koji je prvotno pronađen 1870-ih godina i nije bio podvrgnut temeljitoj suvremenoj analizi, tim je otkrio nevjerojatan trag o načinu nanošenja te smjese: netko ju je nanosio ručno.
Maureen Carroll, arheologinja specijalizirana za rimsko razdoblje sa Sveučilišta u Yorku i glavna istraživačica projekta, izjavila je:
„Kada smo podigli oblogu i započeli čišćenje te 3D skeniranje, otkrili smo otiske prstiju i bili smo zapanjeni. Oni nikada prije nisu viđeni, jer nitko nikada nije skidao oblogu sa sarkofaga.”
Promjena teorije o pogrebnim ritualima
Ovo otkriće mijenja dosadašnje razumijevanje procesa. Carroll je objasnila da je tim ranije pretpostavljao kako se tekući gips zagrijavao na najmanje 150 stupnjeva Celzija i potom izlijevao na tijelo. Takva temperatura bi, naravno, onemogućila dodir rukama.
Međutim, prisutnost jasnih otisaka prstiju ukazuje na sasvim drugačiji scenarij:
- Gipsana smjesa je vjerojatno bila mekana pasta, a ne vrela tekućina.
- Netko je tom pastom pažljivo premazivao tijelo u lijesu.
- Gips je nanesen vrlo blizu rubova lijesa, zbog čega otisci nisu bili vidljivi sve dok tim nije fizički izvukao „ljusku” iz unutrašnjosti sarkofaga.
Prema riječima Carroll, otisci prstiju i tragovi ruku svjedoče o tijesnom osobnom kontaktu Rimljana sa svojim preminulima. Ona napominje da je to „impresivan trag ljudske aktivnosti koji se, koliko je poznato, inače ne čuva na tijelu u rimskom pogrebnom kontekstu”.
Potraga za DNA i identitetom
Ovi tragovi mogli bi sadržavati dodatne informacije o osobi ili ljudima koji su pokapali mrtve. To otvara pitanje tko je posljednji dodirivao pokojnika – je li to bio profesionalni grobar ili ožalošćeni član obitelji?
Znanstvenici imaju ambiciozne planove za daljnje analize. „Nadamo se da ćemo izvući potencijalne ostatke DNA iz otiska ruke za istraživanje u Institutu Francis Crick u Londonu. To je malo vjerojatno, ali u najboljem slučaju mogli bismo odrediti genetski spol osobe koja je obavljala obred, što bi bilo ogromno postignuće,” dodala je Carroll.
Širi kontekst: Cijena rimskog napretka
Iako se Rimsko Carstvo često povezuje s napretkom, urbanizacijom i kulturnim promjenama, nova znanstvena istraživanja, uključujući i analize stotina kostura iz željeznog doba i rimskog razdoblja, otkrivaju i tamniju stranu povijesti. Znanstvenici su otkrili da je rimska vladavina na jugu Britanije, unatoč tehnološkim inovacijama poput ovih pogrebnih tehnika, ponekad dovodila do značajnog pogoršanja zdravlja lokalnog stanovništva.
