Naš mozak je sofisticirani stroj za predviđanje. Neprestano procjenjuje rizike, zamišlja buduće scenarije i donosi odluke čak i prije nego što toga postanemo svjesni. Ta sposobnost, koja je ključna za naše preživljavanje, ima i svoju neugodnu stranu: ponekad nas vodi ponašanjima koja se čine iracionalnima ili autodestruktivnima. Autosabotaža, daleko od toga da je obična slabost, može biti primitivan oblik zaštite.
Autosabotaža kao signal za uzbunu
Kada smo pod pritiskom, tijelo često reagira brže od razuma. Griženje noktiju, kompulzivno češanje, udaranje predmeta ili odgađanje važnih zadataka česti su odgovori na stres. Prema kliničkom psihologu Charlieju Heriot-Maitlandu, ova ponašanja funkcioniraju kao „kontrolirane štete”: mozak preferira malu i poznatu prijetnju umjesto suočavanja s neizvjesnom i potencijalno većom opasnošću.
U tom smislu, autosabotaža nije pogreška u sustavu, već hitna strategija preživljavanja.
Kada se mozak brani napadajući: Skrivena značenja ponašanja
Različiti oblici ponašanja koje smatramo negativnima zapravo imaju korijen u potrazi za sigurnošću. Evo kako se to manifestira:
- Prokrastinacija (odgađanje): Može se razumjeti kao obrana od straha od neuspjeha ili odbijanja. Odgađanje zadatka trenutno smanjuje anksioznost, iako dugoročno povećava problem.
- Perfekcionizam: Djeluje na suprotan način kroz hiperkontrolu, ekstremnu pažnju na detalje i stalnu samozahtjevnost kako bi se izbjegla bilo kakva pogreška.
- Pretjerana samokritika: Mentalno kažnjavanje stvara lažan osjećaj kontrole i autonomije, iako u stvarnosti samo pojačava nelagodu.
Oba mehanizma – i izbjegavanje i pretjerana kontrola – teže istom cilju: sigurnosti.
Sustav upozorenja s evolucijskim korijenima
„Ništa u biologiji nema smisla osim u svjetlu evolucije”, rekao je poznati genetičar Theodosius Dobzhansky. Naš mozak je evoluirao kako bi detektirao opasnosti u neprijateljskim okruženjima, u vremenima kada je jedna pogreška mogla biti smrtonosna. Danas, iako su se rizici drastično promijenili, taj drevni sustav i dalje funkcionira.
Neurotransmiteri poput noradrenalina, dopamina i glutamata aktiviraju neuronske mreže koje prioritet daju budnosti, anticipaciji i brzom odgovoru. Problem nastaje kada se ovaj sustav prekomjerno aktivira u kontekstima bez stvarne, životne opasnosti.
Kada se obrana okrene protiv nas
Autosabotaža može postati samoispunjavajuće proročanstvo. Preveliko samopouzdanje može dovesti do nemara, dok strah paralizira prilike. U oba slučaja, sustav upozorenja na kraju generira upravo ono što je pokušavao izbjeći.
Kod adolescenata ovaj mehanizam može poprimiti ozbiljnije oblike, poput nesuicidalnog samoozljeđivanja. Porezotine ili druga fizička oštećenja oslobađaju endorfine koji privremeno ublažavaju anksioznost ili depresiju, funkcionirajući kao brzi — ali opasni — put emocionalne regulacije.
Samoozljeđivanje i neurodiverzitet
Važno je razumjeti specifičnosti kod neurodivergentnih osoba. Kod osoba s poremećajem iz spektra autizma (PSA), autoagresivna ponašanja mogu biti odgovor na senzornu preopterećenost ili situacije koje su neshvatljive i stresne. Udarci, ugrizi ili čupanje kose djeluju kao mehanizmi autoregulacije pred okolinom koja se percipira kao kaotična.
Razumijevanje ovih ponašanja kao bioloških odgovora — a ne kao jednostavnih voljnih činova ili hirova — ključno je za njihov terapijski pristup.
Razumijevanje kao preduvjet za intervenciju
Heriot-Maitland predlaže terapije usmjerene na smanjenje potrebe za ovim „manjim štetama” i jačanje zdravijih strategija suočavanja. Prvi korak u tom procesu je duboko razumijevanje da autosabotaža ne nastaje iz inata, već iz mozga koji nas pokušava zaštititi… čak i onda kada u toj procjeni griješi.
