Prvi put su je vidjeli u rano jutro, u onom trenutku kada svijet još spava, a gusta magla se poput teškog pokrivača spustila niz dolinu. Nije je bilo ni na jednoj karti. Nije je bilo ondje ni dan ranije. Ali tog jutra — stajala je tamo, prkosno i nijemo.
Bila je to stara kuća, tamnog krova i zidova koji su izgledali vlažno, kao da su disali zajedno s maglom koja ju je okruživala. Nitko nije čuo zvuk čekića ni pile dok je sagrađena. Nitko nije vidio tko u njoj živi. Ali svi su znali jedno — ljudi koji su se usudili ući, nikada se nisu vratili isti.
Selo koje je odlučilo šutjeti
Mještani obližnjeg sela, skrivenog među brdima, nikada nisu voljeli pitanja stranaca. Kada bi ih netko upitao o misterioznoj građevini, samo bi spuštali pogled prema zemlji, stišavali glas i ponavljali istu rečenicu, kao mantru za zaštitu:
„Pojavi se samo kad netko treba nestati.”
Prema starim pričama koje se šapuću uz vatru, kuća se pojavljuje jednom u nekoliko godina, uvijek prateći istu neprirodnu maglu. I svaki put, netko nestane. Ponekad je to fizički nestanak, bez traga i glasa. A ponekad ljudi nestanu samo — iznutra. Postoji legenda o jednom muškarcu koji se vratio iz kuće. Iako je tijelo bilo prisutno, njegov um je ostao zarobljen; više nikada nije progovorio niti jednu riječ.
Ulaz koji ne vodi unutra, već unatrag
Oni rijetki hrabri, ili možda ludi, koji su se usudili približiti trulom trijemu kuće, govorili su o nečemu duboko uznemirujućem. Vrata nikada nisu bila zaključana. Ali onog trenutka kad bi pritisnuli kvaku i otvorili ih, nisu vidjeli hodnike ni sobe.
Vidjeli su prošlost. Kuća je funkcionirala kao ogledalo duše:
- Djetinjstvo koje su očajnički pokušali zaboraviti i zakopati.
- Glasove ljudi koje su u životu povrijedili, a koji sada odjekuju u vječnosti.
- Trenutke odluka koje bi dali sve na svijetu da mogu promijeniti.
Kuća nije napadala pandžama ni zubima. Nije prijetila urlicima. Ona je radila nešto puno strašnije — samo je pokazivala istinu.
Zašto neki nikada ne izađu
Legenda kaže da kuća zapravo ne uzima ljude protiv njihove volje. Ona im, u svojoj okrutnosti, daje izbor. Ako osoba ne može podnijeti težinu onoga što vidi, ako se ne može suočiti sa svojim grijesima ili bolom — ona ostaje.
Ne ostaju kao tijela koja trunu, već postaju dio same strukture kuće. Postaju šapat u zidovima koji škripe. Postaju hladan dah koji osjetite u magli. Zato mještani vjeruju da kuća izgleda starije i oronulije svaki put kad se ponovno pojavi — jer nosi teret svih onih duša koje nije pustila.
Nestanak koji je sve promijenio
Prije točno dvadeset godina, misterij je postao tragedija. Nestala je djevojčica, imala je samo deset godina. Posljednji put viđena je kako stoji pred tim ogromnim vratima, držeći svoju omiljenu plišanu igračku, nesvjesna opasnosti.
Sljedećeg jutra — magla je nestala. Kuća je također iščezla u zraku. Ali mještani se kunu da se dječji smijeh, nevin i jeziv u isto vrijeme, i danas čuje u onim noćima kada magla ponovno zagrli dolinu.
Hoće li se kuća opet pojaviti?
Nitko sa sigurnošću ne zna datum njenog povratka. Ali svi znaju znakove koji joj prethode:
- Kada magla postane toliko gusta da ne vidite vlastite ruke.
- Kada šuma utihne i ptice prestanu pjevati.
- Kada osjetite onaj hladan trnci niz kralježnicu da vas nešto promatra — iako ste potpuno sami.
Možda kuća ne traži nasumične žrtve. Možda traži one koji bježe od sebe samih. I zato, pravo pitanje nije hoćete li je vidjeti. Pitanje koje si morate postaviti je — hoćete li imati snage proći kroz vrata i vratiti se?
