Nitko ne uživa u patnji. Ljudi koji se uporno nalaze u vezama s emocionalno nedostupnim partnerima ne završavaju tamo zato što vole zanemarivanje ili zato što teže kaosu. Pa ipak, mnogi od nas, pa tako i brojni Hrvati, gledaju na svoju ljubavnu povijest s onim istim užasnim osjećajem d vu-a.
Nakon određene točke, postaje teško ne internalizirati ovo ponavljanje kao osobnu manu. Pitamo se: ‐Zašto stalno završavam ovdje?‑ ili ‐Zašto mi se to stalno događa?‑ Često posežemo za moralnim odgovorima – o našoj lošoj prosudbi, niskom samopoštovanju ili nevidljivoj prtljagi. I, ruku na srce, ta objašnjenja povremeno sadrže zrno istine. Ali, za veliku većinu ljudi, primarni pokretač ovih obrazaca koji se ponavljaju nije nedostatak samopoštovanja ili inteligencije.
Prema psihološkim istraživanjima, ovi su obrasci najvjerojatnije nusproizvod preferencije vašeg živčanog sustava prema onome što mu je već poznato. Donosimo tri razloga zašto nas to vodi ka izboru partnera koji nisu dobri za nas.
1. Obrasci poznate boli naspram nepoznate sigurnosti
Jedna od najčudnijih, a opet najtrajnijih istina u psihologiji jest da se poznatost može osjećati sigurnijom od sreće. U tom smislu, kada dinamika odnosa podsjeća na nešto s čime smo već upoznati, ona se registrira prvo kao poznati teritorij, a tek potom kao nešto neugodno. Koliko god to zvučalo kontraintuitivno, istraživanja o traumatskom vezivanju pomažu objasniti zašto se to događa.
Studija iz 2022. objavljena u časopisu Journal of Social and Personal Relationships otkrila je da čak i pojedinci koji dožive teško emocionalno, psihološko i fizičko zlostavljanje često izvještavaju o osjećaju povezanosti s osobama koje su ih povrijedile. Takve se veze formiraju kada bol i olakšanje dolaze iz istog izvora. Zbog toga živčani sustav uči povezivati bliskost s istom osobom koju povezuje s nestabilnošću. Mozak prima toliko miješanih signala o tome što se smatra ljubavlju, a što nestabilnošću, da ih počinje zamjenjivati.
2. Obrasci uvjetovanja
U pregledu iz 2025. godine objavljenom u časopisu Clinical Neuropsychiatry, psiholog Stephen Porges konsolidirao je godine istraživanja sa svojom poznatom Polivagalnom teorijom. On pretpostavlja da autonomni živčani sustav neprestano skenira okolinu tražeći znakove sigurnosti i opasnosti, često daleko ispod naše razine svjesnosti.
Međutim, on napominje da naši živčani sustavi ne reagiraju samo na ono što je objektivno sigurno. Oni također moraju uzeti u obzir ono što je povijesno pridonijelo našem preživljavanju. To znači da, ako je relacijska toksičnost nekoć bila uparena s naklonošću ili olakšanjem, živčani sustav i dalje može naučiti povezivati te obrasce s privrženošću.
Vaše se tijelo navikava na određene ritmove odnosa. Možda je naviknuto na bivšeg partnera koji bi vaš živčani sustav držao u stanju povišene budnosti, nakon čega bi uslijedili trenuci utjehe. S obzirom na to koliko možete postati uvjetovani ovom dinamikom ‐mačke i miša‑, možete je nesvjesno ponovno tražiti pod krinkom da je to normalno. Živčani sustav oblikuje se ponavljanjem; rijetko ga se može uvjeriti logikom.
3. Obrasci emocionalne predvidljivosti
Ljudi su bića koja teže predviđanju. Biološki i evolucijski smo ožičeni da uvijek pokušavamo anticipirati što slijedi, posebno u bliskim odnosima. Prema pregledu iz 2024. objavljenom u Journal of Child Psychology and Psychiatry, nepredvidivost u ranom životu igra veliku ulogu u oblikovanju naše regulacije stresa i emocionalnih očekivanja u odrasloj dobi.
Nepredvidivost sama po sebi, a ne samo nedaće, dovoljna je da senzibilizira živčani sustav. Ako ste kao dijete primali nedosljedne emocionalne odgovore od skrbnika, vaš se mozak morao prilagoditi tako što je postao hipervigilantan (pretjerano oprezan). Mozak tada kompenzira nepredvidivost stalnim praćenjem i pripremanjem na promjenu emocionalne klime.
Zbog toga podsvjesno gravitirate odnosima koji rekreiraju taj emocionalni krajolik. Čak i nestabilnost može postati predvidljiva ako ste s njom dugo živjeli. To objašnjava zašto ljudi ponekad sabotiraju stabilne veze ili se u njima osjećaju nemirno. Predvidljivost bez volatilnosti može djelovati dezorijentirajuće ako je vaš sustav naučen pratiti samo znakove kaosa. Emocionalna stabilnost tada se ne čini ispravnom, dok je zapravo ona samo – drugačija.
