Revolucionarno otkriće u dubinama Arktika
Znanstvenici su tijekom istraživačke ekspedicije u blizini Sjevernog pola otkrili najdublji poznati izvor hladnog plina u Arktiku. Smješten na samom dnu oceana, na nevjerojatnoj dubini od gotovo 3.640 metara, ovaj izvor, unatoč ekstremnim uvjetima, naseljavaju različiti morski organizmi.
Znanstveni članak o ovom otkriću objavljen je u uglednom časopisu Nature Communications. Riječ je o takozvanim Frejinim hidratnim brdima (Freya’s Hydrate Hills), koja se nalaze ispod grebena Molloy u blizini Grenlanda. Otkrivena su u svibnju 2024. godine kao hladni plinski izvori – pukotine na morskom dnu iz kojih izlaze plinovi i tekućine, prvenstveno metan.
Što su zapravo hladni plinski izvori?
Ovakvi izvori razlikuju se od poznatih vrućih hidrotermalnih izvora po tome što nisu izravno povezani s vulkanima. Hladniji su i mogu postojati izuzetno dugo. Tijekom istraživanja, znanstvenici su također zabilježili snažan stup metana koji se u vodi podizao do visine od oko 3.300 metara, što je još jedan rekord za slična promatranja.
Voditeljica istraživanja, geologinja Giuliana Panieri sa Sveučilišta Ca’ Foscari u Italiji, izjavila je: „Otkrili smo ultraduboki sustav koji je geološki aktivan i vrlo bogat životom.“ Prema njezinim riječima, ovo otkriće mijenja predodžbu o dubokomorskim ekosustavima Arktika i procesima kruženja ugljika.
Život u potpunom mraku
Unatoč potpunom nedostatku sunčeve svjetlosti, uz izvor su pronađeni brojni živi organizmi. To su takozvane kemosintetske zajednice – mikroorganizmi i životinje koje energiju ne dobivaju iz svjetlosti, već iz kemijskih tvari. Među njima su cjevasti crvi, morski puževi i amfipodi (mali račići).
Istraživači napominju da su neka od tih bića bliski rođaci organizama koji žive uz vruće hidrotermalne izvore. Tu je činjenicu, prema mišljenju znanstvenika, važno uzeti u obzir prilikom planiranja zaštite morskih ekosustava.
Geološki laboratorij pod morem
Analiza plina i nafte u blizini pukotine pokazala je da su stijene starosti iz razdoblja miocena – otprilike od 5 do 23 milijuna godina. Istovremeno, sama hidratna brda i dalje se mijenjaju: ona se formiraju, ruše i ponovno nastaju.
„Ovo nisu statične formacije. One su 'žive’ s geološke točke gledišta i reagiraju na pomicanje Zemljine kore, toplinu iz dubina i promjene u okolišu“, objasnila je Panieri. Znanstvenici ovo područje nazivaju „ultradubokim prirodnim laboratorijem“ koji omogućuje proučavanje interakcije geoloških procesa i života u Arktiku – regiji koja je ključna za naš planet, ali je još uvijek nedovoljno istražena.
