Revolucionarno otkriće o drevnim graditeljima
Egipatske piramide stoljećima izazivaju divljenje, ali istovremeno uvijek iznova pokreću isto pitanje: kako su ih uspjeli sagraditi? Nije riječ samo o njihovoj veličini ili starosti, već prije svega o činjenici da su podignute tehnologijom dostupnom u to vrijeme. Dosad su ponuđena mnoga objašnjenja, od kojih je najraširenije korištenje rampi, tisuća radnika i ogromne ljudske snage koja je gurala kamene blokove.
Međutim, ta verzija počinje gubiti na snazi nakon nedavne studije koja je pozornost vratila na aspekt koji je do sada prolazio nezapaženo: vodu. Ne samo kao silu prirode, već kao ključni element procesa gradnje. Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu PLOS ONE izazvalo je iznenađenje među arheolozima i inženjerima jer predlaže konkretnu hipotezu temeljenu na terenu i stvarnim strukturama, a ne na teorijama koje nikada nisu u potpunosti dokazane.
Rad predvodi Xavier Landreau, istraživač s Instituta Paleotechnic pri francuskoj Komisiji za atomsku energiju i alternativne energije. Analiza se fokusira na Djoserovu stepenastu piramidu u Saqqari, koja se smatra prvim velikim pokušajem izgradnje monumentalne građevine u potpunosti od klesanih kamenih blokova.
Voda kao tajni saveznik inženjera
Prema studiji, Egipćani se nisu ograničili samo na povlačenje kamenja uz rampe. Okruženje piramide pokazuje znakove mnogo složenijeg planiranja povezanog s upravljanjem poplavnim vodama. Umjesto da se bore protiv viška vode, graditelji su ga naučili iskoristiti. Ova ideja nije nastala niotkuda; istraživači su analizirali nekoliko struktura kompleksa koje su se do sada tumačile kao jednostavni obrambeni ili simbolični elementi.
- Gisr el-Mudir: Ogromna struktura u blizini Saqqare koja je, prema studiji, mogla služiti kao brana za zadržavanje sedimenta, regulirajući protok vode tijekom poplava i stvarajući kontrolirano privremeno jezero.
- Sustav filtracije: U južnom dijelu kompleksa postojao je jarak s odjeljcima koji su djelovali kao sustav za pročišćavanje, uklanjajući sedimente koji bi mogli blokirati unutarnje mehanizme.
Najneposrednija i najzanimljivija hipoteza studije odnosi se na postojanje hidrauličkog sustava podizanja unutar same piramide. Prema istraživačima, već filtrirana voda koristila bi se za podizanje blokova iz unutrašnjosti prema gornjim razinama. Funkcionirao bi slično modernom hidrauličkom dizalu: tlak vode omogućio bi pomicanje golemih blokova bez potrebe za dugim vanjskim rampama.
Nova perspektiva na drevno inženjerstvo
To ne znači da se negira ljudski rad; ljudska snaga ostala je neophodna, ali se mijenja njezina isključiva uloga. Prije IV. dinastije, jedan od najvećih izazova za egipatske graditelje nisu bile suše, već upravo suprotno – godišnje poplave Nila koje su plavile radna područja i otežavale transport. Inženjeri starog Egipta taj su problem pretvorili u resurs.
Ova promjena pristupa označila je prekretnicu. U samo jednoj generaciji, veličina blokova korištenih u monumentalnim građevinama se udvostručila. U vrijeme Velike piramide u Gizi, izgrađene oko 2550. pr. Kr., mnogi su blokovi premašivali težinu od pet tona. Tradicionalni izračuni pokazuju da bi za njihovo pomicanje samo uz pomoć rampi bilo potrebno najmanje 4.000 radnika koji rade neprekidno.
Korištenje hidrauličkih sustava ne eliminira taj napor, ali ga čini učinkovitijim i objašnjava nevjerojatnu preciznost postavljanja teškog kamenja. Iako se studija fokusira na Saqqaru, njezini zaključci tjeraju na preispitivanje načina na koji su nastala velika djela u Gizi. Egipatski graditelji raspolagali su naprednim tehničkim znanjem i znali su prilagoditi svoje metode okolišu, što dokazuje planiranje koje ide daleko iznad pojednostavljene slike koja se ponavljala desetljećima.
