Smeđi medvjedi smatraju se najopasnijim predatorima koji još uvijek lutaju Europom. Međutim, čak su i ove moćne zvijeri bile prisiljene prilagoditi se dominaciji čovjeka na kontinentu. Novo istraživanje otkrilo je da su talijanski medvjedi postali znatno manje agresivni u usporedbi s pripadnicima drugih populacija.
Talijanski znanstvenici sa Sveučilišta u Ferrari i drugih istraživačkih centara objavili su studiju u časopisu Molecular Biology and Evolution, koja pokazuje kako je dugotrajni suživot s ljudima utjecao na apeninske smeđe medvjede (Ursus arctos marsicanus). Ova mala, izolirana populacija od oko 50 jedinki živi u središnjoj Italiji već tisućama godina.
Genetska prilagodba izolaciji
Istraživači su analizirali genome 12 medvjeda s Apenina i usporedili ih s medvjedima iz Slovačke i drugih europskih regija. Analiza je pokazala da su talijanski medvjedi s vremenom postali manje agresivni. Znanstvenici vjeruju da se to dogodilo zahvaljujući prirodnoj selekciji koja je pogodovala preživljavanju onih jedinki koje su se lakše snalazile u blizini ljudi.
Prije otprilike 2.000 do 3.000 godina, u vrijeme Rimskog Carstva, sječa šuma i širenje poljoprivrede drastično su smanjili stanište ovih životinja. Medvjedi su ostali zarobljeni u planinama s ograničenim resursima i stalnim kontaktom s ljudima. U takvim uvjetima preživljavali su samo oni koji nisu napadali stoku ili ljude, što je s vremenom postalo genetsko obilježje.
- Visoka razina srodstva: Više od 66% njihovog genoma čine identični segmenti zbog dugotrajne izolacije.
- Gubitak raznolikosti: Imaju znatno manje genetske raznolikosti od ostalih europskih medvjeda.
- Genetske promjene: Pronađeno je 566 gena pod utjecajem pozitivne selekcije, od kojih je 17 ključnih povezano s ponašanjem i smanjenjem agresivnosti.
Evolucija pod pritiskom čovjeka
Autori studije ističu da je ovo jedan od najupečatljivijih primjera evolucije u divljini pod pritiskom ljudske prisutnosti. Iako apeninski medvjedi nisu postali „domaće životinje”, oni mirniji imali su veće šanse prenijeti svoje gene, što je pomoglo populaciji da opstane unatoč malom broju jedinki.
Ovaj fenomen nije izoliran samo na Italiju. Primjerice, gradski rakuni u SAD-u razvijaju kraće njuške zbog prilagodbe hranjenju na odlagalištima otpada i manjku prirodnih predatora. Također, globalno zatopljenje uzrokuje genetske promjene kod polarnih medvjeda na Grenlandu, koji se putem mutacija DNA pokušavaju prilagoditi toplijim uvjetima s manje leda i snijega.
