Nova arheološka otkrića u mjestu Civita Giuliana (Pompeji) prikazuju amfore s bobom i košare s voćem koje su konzumirali robovi kako bi očuvali zdravlje i učinkovitost. Pompeji, grad zaustavljen u vremenu bijesom Vezuva 79. godine n.e., i dalje nam otkriva tajne svakodnevnog života Rimljana.
Sada su arheolozi u luksuznom imanju na periferiji drevnih Pompeja, u vili Civita Giuliana, otkrili da su u nekim slučajevima robovi bili bolje hranjeni od mnogih slobodnih građana.
Bilo bi logično pretpostaviti da je prehrana robova bila prilično oskudna, ali arheolozi objašnjavaju da je praksa nuđenja kvalitetnih proizvoda robovima proizlazila iz čisto ekonomske logike: budući da su smatrani „oruđem koje govori” – bez ikakvih prava – ali u ovom slučaju visoke vrijednosti, robovi su morali biti održavani u optimalnoj fizičkoj kondiciji kako bi se osigurala njihova produktivnost. Bila je to potpuna kontradikcija unutar golemog robovlasničkog sustava.
Hranjiva hrana za određene robove
Tijekom iskopavanja na prvom katu službenog dijela vile, arheolozi iz Arheološkog parka Pompeji pronašli su amfore s ostacima boba i veliku košaru s voćem, poput krušaka ili jabuka. Ove namirnice, bogate biljnim proteinima i vitaminima, nadopunjavale su osnovnu prehranu temeljenu na pšenici, bilo u obliku kruha ili kaše.
Kako je objasnio Gabriel Zuchtriegel, direktor arheološkog nalazišta u Pompejima, ovi proizvodi nisu bili povremeni luksuz, već dio prehrambene strategije usmjerene na sprječavanje bolesti i održavanje radne snage u stalnoj pripravnosti za rad.
Procjenjuje se da je 50 robova iz vile godišnje konzumiralo ukupno oko 18.500 kilograma pšenice, uzgojene na oko 25 hektara zemlje. Međutim, tim žitaricama dodavano je povrće i voće, što je predstavljalo ulaganje u njihovo zdravlje na radnom mjestu, jer ako su bili bolesni, nisu mogli raditi.
Filozofska i ljudska kontradikcija
„Postoje slučajevi, poput ovoga, u kojima apsurdnost sustava robovskog rada postaje očita”, komentira Zuchtriegel. „Ljudi su tretirani kao alati, kao strojevi, ali čovječnost se ne može tako lako izbrisati. Granica između roba i slobodnog čovjeka mogla se stoga neprestano brisati: udisali smo isti zrak, jeli isto; ponekad su robovi jeli čak i bolje od takozvanih slobodnih ljudi.”
To objašnjava zašto su u tom razdoblju autori poput Seneke i sv. Pavla iznijeli ideju da smo u konačnici svi u određenom smislu robovi, ali možemo biti i slobodni, barem u našim umovima.
Osim toga, smještaj ovih namirnica na prvom katu nije bio slučajan. S jedne strane, to ih je štitilo od glodavaca, čiji su ostaci pronađeni na nižim razinama, a s druge strane omogućavalo je strožu kontrolu njihove distribucije. To ukazuje na sustav racioniranja temeljen na dobi, spolu i vrsti posla, nadziran od strane robova koji su uživali najveće povjerenje vlasnika imanja.
Život roba i paradoks slobode
Robovi su živjeli u ćelijama površine od samo 16 četvornih metara, koje su dijelile do tri osobe. Spavali su na primitivnim krevetima na kat i imali ograničen i nadziran pristup pohranjenoj hrani. Međutim, ovo otkriće potvrdilo je da je njihova prehrana, iako funkcionalna i proračunata, kvalitetom mogla nadmašiti prehranu mnogih slobodnih građana tog doba.
Radilo se o zaštiti njihove investicije, a dokumenti i arheološki dokazi ukazuju na to da su mnogi osiromašeni slobodni građani ovisili o milostinji bogatih kako bi preživjeli, u usporedbi s dobro hranjenim robovima s mjesta poput ovoga. To su paradoksi starog Rima, gdje je granica između gospodara i roba, u praksi i u prehrambenom smislu, bila tanja nego što se mislilo.
A što su jeli ostali Rimljani?
Prehrana Rimljana znatno se razlikovala ovisno o društvenom statusu. Dok su robovi iz bogatih vila, poput Civita Giuliana, primali prehranu izračunatu da maksimizira njihovu učinkovitost, slobodni građani iz nižih klasa često su se hranili žitnom kašom, crnim kruhom i povrćem.
Osnovni jelovnik uključivao je:
- Žitarice poput pira ili ječma.
- Povrće poput kupusa, luka i poriluka.
- Sezonsko voće poput jabuka, smokava i grožđa.
Oni s više sreće mogli su tome dodati slanu ribu, jaja, sir, a ponekad svinjetinu ili piletinu. Garum, fermentirani riblji umak, bio je začin uobičajen u svim društvenim klasama, iako vrlo različite kvalitete. Dok su bogati imali pristup rafiniranim verzijama, siromašni su koristili ostatke iz procesa proizvodnje.
Što se tiče pića, vino razrijeđeno vodom, a ponekad pomiješano s medom ili začinskim biljem, bilo je uobičajeno u svim društvenim klasama, iako su najsiromašniji pili poscu, kiselu mješavinu vina niske kvalitete i vode, posebno popularnu među vojnicima i radnicima.
Nasuprot tome, na stolovima najmoćnijih bogatstvo je bilo norma. U njihovim obrocima nije nedostajalo delicija poput egzotičnih ptica, plodova mora, suhomesnatih proizvoda i slastica s medom. Večere u trikliniju mogle su trajati satima i bile su i društveni događaj i pokazivanje moći. Često su se posluživala ekstravagantna jela, poput jezika flaminga, ježinaca, pa čak i pečenog bodljikavog praseta.
