Desetljećima je temelj našeg znanja o svemiru bilo jednostavno uvjerenje: svemir, gledano u bilo kojem smjeru, izgleda isto. Ova pretpostavka o simetriji počinje se polako urušavati. Najnovije analize sugeriraju da kozmos uopće nije savršeno ujednačen, a to dovodi u pitanje sve što smo mislili da znamo. Ako se ovi izvještaji potvrde, čeka nas pravi intelektualni preokret. Model Lambda-CDM, koji je stup moderne kozmologije, mogao bi se pokazati pogrešnim u svojim najdubljim postavkama.
Anomalija kozmičkog dipola
Trenutačni standardni kozmološki model temelji se na dvije ključne pretpostavke: svemir je homogen u velikim razmjerima i izotropan, odnosno identičan u svim smjerovima. Rana opažanja kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja činila su se kao potvrda toga. Međutim, što više podataka prikupljamo, to su vidljivije pukotine u toj idealnoj slici. Jedna od najozbiljnijih je takozvana anomalija dipola. Iako je manje medijski eksponirana od poznate Hubbleove tenzije, ona je mnogo fundamentalnija jer pogađa samu srž pretpostavke o simetriji.
Hubbleova tenzija odnosi se na brzinu ekspanzije, dok anomalija dipola dovodi u pitanje samu strukturu prostora. Dio znanstvene zajednice radije ignorira ovaj problem, možda zato što bi njegovo rješavanje zahtijevalo preispitivanje previše „očiglednih” istina. Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje najstarija je svjetlost u svemiru, relikt iz vremena Velikog praska. Njegova iznimna homogenost godinama je služila kao krunski dokaz izotropnosti kozmosa. Ipak, najveća opažena razlika u temperaturi, nazvana dipolna anizotropija, pokazuje nešto intrigantno: jedna polovica neba je minimalno toplija od suprotne.
Ellis-Baldwinov test: Svemir pada na jednostavnom ispitu
Godine 1984. George Ellis i John Baldwin predložili su zanimljiv način za provjeru ove hipoteze. Ako je za anizotropiju odgovorna isključivo naša vlastita brzina kretanja kroz prostor, tada bismo identičan obrazac trebali primijetiti i u rasporedu udaljenih galaksija i kvazara. Test se čini jednostavnim i nepobitnim. No, svemir na njemu pada. Analiza podataka s radioteleskopa i satelita pokazuje sustavnu neskladnost.
Raspored materije ne odražava dipolni obrazac iz pozadinskog zračenja. To nije slučajna statistička fluktuacija, već čvrsta činjenica. Ako prihvatimo da je FLRW opis (Friedmann-Lemaître-Robertson-Walker) ispravan, odnosno da je svemir simetričan, ovaj rezultat postaje potpuno neshvatljiv. On ukazuje na nešto dublje: mogućnost da se naš lokalni dio kozmosa razlikuje od ostatka.
Ozbiljne posljedice za našu sliku svijeta
Konsekvence su ozbiljne. Kako napominju autori, ovo zahtijeva napuštanje ne samo Lambda-CDM modela, već i samog FLRW opisa te povratak na početnu točku. Ukratko: cijela dosadašnja priča o evoluciji svemira, utemeljena na simetričnim jednadžbama, mogla bi zahtijevati temeljitu rekonstrukciju. Iako bi neki rekli da je to pusto razmišljanje, ignoriranje čvrstih podataka još je gore.
Na horizontu se ipak pojavljuje svjetlo. Dolazi val novih opažanja. Sateliti poput Euclida i SPHEREx-a, kao i moćni zemaljski opservatoriji poput Vera Rubin Observatory, pružit će nam neviđene količine podataka. Njihova analiza, uz pomoć algoritama strojnog učenja, mogla bi nam napokon omogućiti da vidimo pravi oblik kozmosa, koji je dosad bio skriven u šumu.
