Znanstvenici tvrde da bi izuzetno očuvana prapovijesna blatna površina mogla sadržavati najstarije ljudske otiske ikad pronađene na Arapskom poluotoku. Procjenjuje se da je sedam otisaka, pronađenih među stotinama otisaka prapovijesnih životinja, staro nevjerojatnih 115.000 godina. Ovo otkriće otvara prozor u svijet koji je davno nestao, pružajući nam uvid u migracije naših predaka.
Otkriće u srcu pustinje Nefud
Mnogi nalazi fosila i artefakata potječu iz situacija sličnih ovom drevnom jezeru na sjeveru Saudijske Arabije. Arheolozi su otkrili ovo nalazište, smješteno u pustinji Nefud na mjestu koje na arapskom nosi nadimak “otisak” (Alathar), još 2017. godine. Otkriće je uslijedilo nakon erozije koja je uklonila sedimente koji su tisućljećima prekrivali ovo područje.
Lako je zamisliti da je muljevito korito jezera bilo vrlo prometno područje prije više od 100.000 godina, mjesto gdje su se susretali život i smrt.
Kada su se populacije kretale, ovi otisci su ostajali iza njih sve dok ne bi bili prekriveni novim slojevima zemlje. U mnogo starijem događaju, poznatom kao škriljevac iz Burgessa (Burgess Shale), neki od najstarijih pronađenih organizama sačuvani su netaknuti jer su vjerojatno pali u klizište blata i trenutno umrli. Na primjer, kompletan nodosaur pronađen je u stanju očuvanosti bez presedana jer je ostao zarobljen u blatu na hladnom oceanskom dnu.
Tajna drevnog blata i identifikacija vrste
U svojoj studiji, znanstvenici analiziraju zašto je to drevno blato bilo tako posebno. Eksperimentalna studija modernih ljudskih otisaka u sličnim blatnim uvjetima pokazala je da se:
- Fini detalji gube u roku od dva dana.
- Otisci postaju neprepoznatljivi nakon samo četiri dana.
- Slična opažanja zabilježena su i kod tragova drugih sisavaca koji nisu hominidi.
To znači da je taj mali i poseban skup očuvanih otisaka nastao u jedinstvenim uvjetima koji također stvaraju svojevrsni “vremenski otisak”, omogućujući njihovo precizno datiranje. Odatle su znanstvenici počeli analizirati tko je ostavio te tragove. Iako Homo sapiensi nisu bili jedini dvonožni primati tog doba, dokazi snažno sugeriraju da smo to bili mi:
“Sa sigurnošću je identificirano sedam otisaka hominida. S obzirom na fosilne i arheološke zapise o širenju H. sapiensa na Levantu i u Arabiji tijekom razdoblja od prije 130.000 do 80.000 godina, te odsutnosti Homo neanderthalensisa na Levantu u to vrijeme, tvrdimo da je Homo sapiens bio odgovoran za otiske u Alatharu. Štoviše, veličina otisaka iz Alathara dosljednija je ranim ljudima nego neandertalcima.”
Drevni koridor za ljude i životinje
Jezero koje danas čini Alathar vjerojatno je bilo dio prapovijesne “autoceste” koja je privlačila sve velike životinje tog područja, formirajući koridor isprekidan točkama slatke vode koje su živa bića mogla pratiti dok su migrirala slijedeći klimatske promjene. Znanstvenici su pronašli vrlo malo naznaka drugih tragova prapovijesne ljudske aktivnosti, poput tragova noževa ili alata na životinjskim kostima koji bi ukazivali na lov.
“Nedostatak arheoloških dokaza sugerira da su ljudi samo nakratko posjetili jezero Alathar”, zaključuju istraživači. Ovi nalazi ukazuju na to da je prolazno korištenje obale jezera od strane ljudi tijekom sušnog razdoblja posljednjeg interglacijala vjerojatno bilo povezano prvenstveno s potrebom za pitkom vodom.
Ovi Homo sapiensi mogli su biti posljednji koji su prošli kroz tada umjerenu regiju prije dolaska neizbježne glacijacije, što bi također objasnilo zašto njihovi otisci nisu bili prekriveni tragovima drugih grupa, barem dok se nije nakupio novi sloj svježeg sedimenta koji ih je sačuvao za vječnost.
