Najvažnija otkrića često dolaze neočekivano, a njihovi junaci su obični ljudi – ponekad čak i njihove životinje. Tako je bilo u rujnu 1940. godine, kada je tinejdžer Marcel Ravidat krenuo u šetnju sa svojim psom po imenu Robot. Šuma u blizini Montignaca u regiji Dordogne skrivala je nešto više od drveća i divljih životinja. Dana 12. rujna 1940., Robot je počeo intenzivno njušiti rupu ispod oborenog stabla. Lokalne priče govorile su o skrivenom prolazu do podzemne riznice, ali ono što je čekalo pod zemljom nadmašilo je sve legende.
Istraživanje s prijateljima i prvi crteži na zidovima
Nekoliko dana nakon ovog događaja, Marcel se vratio na mjesto s tri prijatelja. Zajedničkim snagama proširili su otvor kako bi se mogli provući kroz njega. Uz svjetlost improvizirane petrolejke prošli su kroz uski hodnik dug oko trideset metara. Kada su se zidovi proširili, u prostoru koji se danas naziva Galerija osi, pred njihovim očima ukazao se nevjerojatan prizor. Zidove su prekrivale stotine prapovijesnih prikaza životinja. U svjetlu svjetiljke svjetlucale su siluete konja, jelena i bizona.
Najhrabriji od dječaka, Marcel, kasnije se spustio užetom u sljedeću komoru. Tamo je ugledao monumentalnu scenu: čovjeka koji stoji nasuprot ranjenom bizonu. Ta scena, poznata kao „Čovjek s pticom”, postala je jedna od najprepoznatljivijih slika kamenog doba. Istraživanja su utvrdila da su slike nastale prije 17 do 22 tisuće godina, u razdoblju magdalenske kulture. Na zidovima špilje izbrojano je blizu 600 prikaza, među kojima dominiraju konji. Umjetnike nije zanimao realizam; životinje se često preklapaju, a njihove su proporcije ponekad narušene.
Magija lova ili ceremonijalno svetište?
Do danas traju rasprave o tome zašto su te slike uopće nastale. Jedna popularna teorija govori o simpatičkoj magiji, odnosno vjerovanju da će slikanje životinje osigurati uspjeh u lovu. Druga hipoteza ukazuje na ritualni karakter mjesta. Duboke, teško dostupne komore s monumentalnim slikama mogle su služiti kao svojevrsno svetište gdje se zajednica okupljala tijekom važnih obreda. Istina vjerojatno leži negdje u sredini, ali bez vremeplova će je biti teško u potpunosti spoznati.
Nakon rata špilja je brzo postala senzacija. Marcelov učitelj, Léon Laval, koji u početku nije vjerovao učeniku, nakon posjeta mjestu odmah je obavijestio stručnjake. Lascaux je otvoren za turiste 1948. godine. Tijekom 15 godina posjećivalo ga je mnoštvo ljudi. Nažalost, prisutnost ljudi pokazala se pogubnom. Izdahnuti ugljični dioksid, povišena temperatura i vlaga, kao i spore gljivica unesene izvana, doveli su do katastrofe. Na zidovima su se pojavile zelene naslage. Godine 1963., radi spašavanja spomenika, špilja je zatvorena za posjetitelje. Danas se izvornik može vidjeti samo u ograničenoj mjeri, uglavnom u znanstvene svrhe. Za širu javnost stvorene su vjerne replike koje omogućuju da se barem djelomično osjeti magija ovog mjesta.
