Na ledenoj površini Europe, jednom od najintrigantnijih Jupiterovih mjeseca, postoji razlog koji zbunjuje znanstvenike gotovo tri desetljeća. Iz prvih slika snimljenih sondom Galileo Godine 1998. znanstvenici su uočili strukturu u obliku pauka, s razgranatim krakovima koji se protežu iz središnje točke, bez uvjerljivog objašnjenja. Ovaj crtež, uhvaćen unutar kratera Manannán, izgledao je kao ožiljak urezan u led, nemoguć dizajn koji je pozivao na misterij pa čak i nagađanja o zaista iznimnim procesima u ledenim svjetovima Sunčevog sustava.
Nije demon, već otisak vode i leda u akciji
Ta figura, sada nazvana Damhán Alla (irski izraz koji znači “pauk” ili “demon zida”), konačno je objašnjena od strane međunarodnog tima koji predlaže sasvim drugačije podrijetlo od prvotno pretpostavljenog. Prema novoj studiji, Objavljeno Časopis Planetarna Znanost, ovaj “pauk” nije znak nadnaravnih sila niti jedinstveni model u svemiru, ali prirodni rezultat geoloških i hidrologijskih procesa duboko povezanih s interakcijom leda i vode u dubinama Europe.
Ključ za razumijevanje ove strukture leži u fenomenu koji, zanimljivo, ima analogije sa Zemljom. U zaleđenim jezerima u hladnim područjima, kada snijeg prekrije zaleđenu površinu i težina uzrokuje stvaranje rupa, tekuća voda izlazi kroz te pukotine i topi okolni snijeg, stvarajući radijalne uzorke slične malim zvijezdama. Autori studije, predvođeni Lauren E. McKeown iz NASA-inog Jet Propulsion Laboratory, reproducirali su ovu vrstu formacije u laboratoriju (prilagođavajući uvjete koji bi postojali na površini Europe i zaleđenom podzemlju) i Otkrili su da je sličan mehanizam možda oblikovao Jupiterovog pauka: nakon što je udar asteroida razbio debeli sloj leda, Slana voda podzemnog sloja izronila je i, prije ponovnog zamrzavanja, isklesala radijalne kanale koji su ostali sačuvani.
Najzanimljivije u ovom otkriću nije samo objašnjenje vizualne znatiželje, već i ono što nam motiv govori o tome što se možda događa ispod kore Europe. Ako su te strukture nastale filtracijom slane vode iz podzemlja, to ukazuje da ovaj ledeni mjesec ispod svoje površine ima složeniju dinamiku tekućina nego što se prije mislilo, s mogućim bazenima ili čak jezerima slane vode koja komuniciraju s pukotinama leda. To je osobito važno u kontekstu budućih svemirskih misija kao što su NASA-in Europa Clipper, koji će stići u Jupiterov sustav 2030. godine kako bi proučavao upravo te procese i mogućnost nastanjivosti na oceanskim svjetovima.
Dva različita svijeta, isti znak ekstremnih elemenata
Analogija s marsovskim “paucima”, sličnim obrascima koji nastaju kada ledeni dioksid sublimira i oblikuje površinu, pomaže kontekstualizirati ove vrste struktura kao fizičke tragove procesa protoka tekućine u ekstremnim uvjetima, iako su specifični mehanizmi različiti u svakom slučaju. Na Marsu su takozvani “pauci” povezani s aktivnošću CO₂; na Europi, čini se da je u pitanju porast slane vode pod pritiskom, odmah nakon prijeloma omogućuje mu da izađe i brzo se smrzne.
U konačnici, model Damhán Alle, koji je desetljećima bio vizualna enigma, sada se tumači kao trag za unutarnje funkcioniranje ledenog mjeseca s podzemnim oceanom. Više od puke znatiželje, ti “pauci” su kao ledeni prozori koji nam pokazuju znakove tekuće aktivnosti, ključni čimbenik u procjeni uvjeta koji bi mogli pogodovati prisutnosti života u ekstremnim okruženjima izvan Zemlje. Povijest ovog otkrića pokazuje kako čak i najčudnije anomalije u Sunčevom sustavu mogu imati prirodne reakcije, te kako ti naizgled sitni detalji mogu postati ključni dijelovi slagalice potencijalno nastanjivih svjetova.
