Jeste li znali da jedna malena, gotovo nevidljiva laboratorijska pogreška može dovesti u pitanje cijelu granu oceanografije? Kada sićušne čestice plastike neprimjetno uđu u znanstvene uzorke, one ne ostaju pasivne. Naprotiv, one izgaraju poput organske tvari i na instrumentima se prikazuju kao prirodni ugljik. Ova naizgled bezazlena zbrka ima implikacije globalnih razmjera. Znanstvenici sa Sveučilišta Stony Brook otkrili su zapanjujuću činjenicu: čak i jedan posto plastike po masi može drastično pomaknuti ključne pokazatelje ugljika u cijelom oceanu.
Ovo revolucionarno istraživanje predvodio je Luis E. Medina Faull, docent na Sveučilištu Stony Brook. Njegov rad fokusiran je na oceansku biogeokemiju — složeni ples života i kemijskih procesa koji premještaju ugljik kroz morsku vodu. Ovi pokazatelji ugljika temelj su modela koji predviđaju globalno zagrijavanje, razinu mora i gubitak kisika. Ako plastika umjetno „napuhuje” te brojke, ocean može izgledati stariji, inertniji i manje osjetljiv nego što on uistinu jest.
Kako plastika mijenja kemijski potpis oceana
U kontroliranim testovima, gdje su plastični fragmenti namjerno pomiješani s prirodnim sedimentom, tim je došao do šokantnog otkrića. Samo jedan posto polietilena po masi može generirati oko 40% ukupnog detektiranog ugljika u uzorku.
Još je nevjerojatnije kako ta ista mikroskopska količina može iskriviti percepciju vremena. Ta ista mrvica plastike može učiniti uzorak „starijim” za približno 4.000 godina prema radiougljičnom datiranju. Drugim riječima, malo moderne plastike može natjerati mladi, svježi ugljik da izgleda kao drevni ostatak iz prošlosti.
Većina laboratorija oslanja se na elementarnu analizu — standardnu metodu koja spaljuje uzorak do ugljičnog dioksida kako bi se izračunao udio ugljika i dušika. Problem leži u tome što i plastika gori, pa njezin ugljik u plinskom toku postaje nerazlučiv od prirodnog.
- Problem s C14: Mnoge studije koriste radiougljik (radioaktivni oblik ugljika) za procjenu starosti organske tvari.
- Standardne procedure: Laboratoriji poput Nacionalnog oceanskog radiougljičnog laboratorija (NOSAMS) pretvaraju CO2 u grafit i broje izotope masenom spektrometrijom.
Desetljeća potencijalno iskrivljenih podataka
Zašto dolazi do ovog preklapanja? Plastika je bogata ugljikom, ali joj nedostaje radiougljik jer je napravljena od fosilnih goriva koja su davno izgubila svoj ^14C — rijetku radioaktivnu formu. Čak i tragovi plastike u česticama morske vode, riječnom mulju ili na filtrima mogu promijeniti rezultate, čineći ugljik „starijim” i značajnijim nego što jest.
Autori su pokazali da se ovaj efekt predvidljivo povećava s porastom razine zagađenja i ovisi o vrsti polimera. Iako je to korisno saznanje, ono nosi turobnu implikaciju: neprimjetna plastika mogla je tiho iskrivljavati znanstvene podatke desetljećima.
Putovanje plastike do laboratorijskog stola
Kako uopće plastika dospijeva u te dragocjene uzorke? Organski ugljik — te sitne prirodne čestice koje plutaju morskom vodom — skuplja se na filtrima, prelijeva u boce, šalje i obrađuje. Na svakom od tih koraka vrebaju opasnosti.
Globalni podaci UN-a svjedoče da je mikroplastika sveprisutna: u površinskim vodama, sedimentima, pa čak i u snijegu na polovima. No, istraživači ističu da kontaminacija ne počinje uvijek na terenu:
- Skladišta: Uzorci često stoje pored plastičnih kontejnera, vrećica i poklopaca koji ispuštaju oku nevidljive čestice.
- Sintetička odjeća: Timovi na terenu nose sintetičke jakne i rukavice koje tijekom rada otpuštaju mikrovlakna.
- Laboratorijski zrak: Ventilacijski sustavi mogu prenositi čestice prašine i plastike između radnih zona, taložeći ih na instrumente.
- Voda za ispiranje: Čak i voda u laboratorijima može sadržavati suspendiranu mikroplastiku iz lokalne infrastrukture.
Poboljšanje mjerenja za budućnost oceana
Kako bi se smanjile pogreške i osigurala točnost podataka koji su ključni za razumijevanje klimatskih promjena, rješenje počinje jednostavnim, ali strogim koracima:
- Zamjena plastičnih instrumenata staklenim ili metalnim.
- Nošenje isključivo pamučnih kuta kako bi se izbjeglo otpuštanje sintetičkih vlakana.
- Termička obrada (prženje) filtara prije uporabe.
- Provjera uzoraka pod mikroskopom prije samog testiranja.
„Naši rezultati naglašavaju potrebu za ponovnom procjenom najboljih praksi obrade uzoraka organske tvari za analizu ugljika”, zaključuje Faull.
Ovo otkriće ne umanjuje ulogu oceana kao ključnog tampona za klimu — ono poboljšava našu sposobnost da tu ulogu precizno izmjerimo. Uz bolje protokole, znanstvenici mogu „očistiti” podatke od šuma i usavršiti modele koji nam govore koliko ugljika ocean doista može apsorbirati, pohraniti i premjestiti.
