Traženje pripadnosti kroz stalnu inicijativu
Od malih nogu sjećam se da su mi prijateljstva bila prioritet. Stalno bih molila mamu da mi dopusti da prijatelji dođu kod mene na igranje ili spavanje. Kao tinejdžerica, sa svojom starom Nokiom i vozačkom dozvolom u rukama, uvijek sam planirala susrete ili pozivala društvo u svoju kuću. Ta žudnja za prijateljstvom nastavila se i kasnije, potaknuta urođenom potrebom da budem prihvaćena.
Budući da sam se kao dijete često selila, borila sam se protiv osjećaja autsajdera razvijanjem odnosa koji bi mi pomogli da postanem dio društvenih krugova. Kada sam se kao odrasla osoba preselila iz SAD-a u Wales, ponovno sam morala pronaći način da se uklopim — kroz prijateljstvo. Sama sam se pozivala na kave, zvala ljude u šetnje i redovito slala poruke prijateljima koje sam stekla kroz crkvu, posao ili školu svoje djece.
Eksperiment tišine: Što se dogodi kada prestanete zvati?
Ti su mi prijatelji bili nevjerojatno važni i osjećala sam da je jedini način da ih zadržim održavanje čestog kontakta, koji sam najčešće inicirala ja. No, posljednjih godina zapitala sam se: Što bi se dogodilo da ja ne pošaljem poruku ili ne nazovem? Bi li se oni javili meni? To je dovelo do malih, mjesečnih eksperimenata — utihnula bih kako bih vidjela od koga ću dobiti vijesti.
Rezultati su bili razočaravajući i frustrirajući, ali su mi istovremeno potvrdili ono što sam podsvjesno znala.
Neki prijatelji uopće nisu stupili u kontakt, zbog čega sam se osjećala odbačeno, dok su se drugi ipak javili. Svi moji dječji strahovi o isključenosti i odbijanju ponovno su isplivali na površinu. Morala sam razmisliti: Je li moj koncept prijateljstva preintenzivan za druge? Jesam li ja ona naporna prijateljica koja previše traži?
Novi pogled na odanost i selektivno ulaganje energije
Ovo preispitivanje duše dovelo me do važnih spoznaja. Ja sam odana prijateljica koja cijeni duboke, smislene odnose koji zahtijevaju vrijeme i trud. Želim sestrinstvo, a ne samo usputno javljanje dvaput godišnje. Međutim, shvatila sam da to nije vrijednost koju svi dijele, i to je sasvim u redu. Neki ljudi jednostavno nemaju potrebu za tako intenzivnim vezama ili ih već imaju s obitelji.
- Prestala sam proganjati prijatelje koji nisu pridavali istu važnost dubini odnosa kao ja.
- Nisam ih izbrisala iz života, ali sam prestala prioritizirati kontakt.
- Uložila sam energiju u tri duboka prijateljstva s ljudima koji me provjeravaju baš kao i ja njih.
Danas se osjećam potpuno zadovoljno. Više se ne osjećam kao ono dijete s neutaživom željom da ga svi prihvate. Znam gdje stojim i znam da sam voljena — ne od strane svih, ali od strane nekolicine onih pravih, a to mi je sada sasvim dovoljno.
