Sredinom 14. stoljeća Europu je pogodila jedna od najstrašnijih katastrofa u povijesti čovječanstva — Crna smrt. U samo nekoliko godina odnijela je živote desetaka milijuna ljudi i doslovno prekrojila demografsku kartu kontinenta. Uzročnik bolesti, bakterija Yersinia pestis koju prenose buhe i glodavci, odavno je poznat. No, zašto je pandemija planula baš tada i proširila se takvom munjevitom brzinom, znanstvenici i danas pokušavaju objasniti.
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Communications Earth & Environment nudi neočekivan odgovor: ključnu ulogu mogle su odigrati vulkanske erupcije i klimatske promjene koje su one uzrokovale.
Hladna ljeta i propali urodi
Međunarodna skupina istraživača zaključila je da je sredinom 1340-ih Europa proživjela dva neobično hladna ljeta zaredom. Vjerojatni uzrok bile su snažne vulkanske erupcije koje su u atmosferu izbacile ogromne količine pepela i sumpora. Te čestice zadržavale su sunčevu svjetlost, snižavajući temperaturu na površini Zemlje.
Dokaze za to znanstvenici su pronašli u godovima drveća u Pirenejima i drugim regijama Europe. U razdoblju 1345. – 1346. drveće je raslo znatno sporije, što je tipičan znak hladne i nepovoljne klime. Dodatno, ledene jezgre s Grenlanda i Antarktike zabilježile su povećan sadržaj sumpora — trag velikih erupcija.
Hladnoća i nedostatak sunca pogodili su poljoprivredu. U Italiji su urodi naglo pali, a cijene žitarica skočile su do rekordnih razina. Zalihe su se brzo topile, a napetost u gradovima-državama rasla je iz dana u dan.
Očajnička odluka Italije
U 14. stoljeću Venecija i Genova bile su pravi trgovački divovi s razgranatim sustavima opskrbe hranom. Međutim, od 1343. godine bile su u sukobu s Mongolskim Carstvom, što im je presjeklo pristup važnim žitnim putovima kroz Crno more.
Kada su nerodice zahvatile ne samo Italiju, već i Siciliju, Španjolsku i Sjevernu Afriku, izbor talijanskih gradova postao je krajnje ograničen. U 1347. godini, pod pritiskom prehrambene krize, pristali su na pomirenje i ponovno otvorili trgovačke putove prema crnomorskoj regiji. Upravo tamo je, prema povijesnim podacima, kuga već nekoliko godina cirkulirala među stanovništvom i vojskom.
Žito, buhe i smrtonosni teret
Istraživači pretpostavljaju da su zajedno s pšenicom na talijanske brodove dospjele i buhe — nositelji bakterije Yersinia pestis. One su mogle preživjeti u vrećama sa žitom, hraneći se organskom prašinom. Kada su se tereti istovarivali u lukama, parazitima je bilo dovoljno skočiti na lokalne štakore, a zatim na ljude.
Zanimljivo je da su prvi izbijanja kuge u Europi zabilježena upravo u regijama ovisnima o uvoznom žitu, posebice u Veneciji i Genovi. Gradovi sa stabilnijom vlastitom poljoprivredom, poput Rima ili Milana, suočili su se s epidemijom kasnije.
Lanac slučajnosti koji je promijenio povijest
Autori studije naglašavaju: vulkani nisu izravno „stvorili“ kugu. No, oni su pokrenuli lanac događaja u kojem je klimatski šok doveo do prehrambene krize, političkih odluka i obnove trgovine upravo u trenutku kada je to bilo najopasnije.
U konačnici se poklopilo nekoliko čimbenika: bakterija je već postojala, klima je uništila urode, trgovački putovi su se otvorili, a srednjovjekovna logistika brzo je proširila nesreću po kontinentu.
Pouke za suvremeni svijet
Povijest Crne smrti, redefinirana kroz prizmu klime, zvuči iznenađujuće suvremeno. Ona pokazuje koliko su usko povezani priroda, ekonomija, politika i zdravlje ljudi. Poremećaj u jednom sustavu može izazvati lavinu posljedica u drugima.
Čak i nakon gotovo 700 godina, istraživanje srednjovjekovne pandemije podsjeća nas: globalizirani svijet je ranjiv. Ponekad okidač za katastrofu velikih razmjera može biti događaj koji se na prvi pogled čini dalekim i nepovezanim s ljudskim bolestima — poput vulkanske erupcije.
