Nekada su stvari u svijetu tehnologije bile puno jednostavnije. Ako je USB priključak bio bijel, znali ste da je spor. Ako je bio crn, bio je standardan, a ako je bio plav, znali ste da imate posla s najbržom verzijom. To jednostavno pravilo, koje nam je godinama pomagalo da na prvi pogled prepoznamo generacije USB-A priključaka, više ne vrijedi. Dolazak novih standarda, funkcija brzog punjenja i marketinške odluke velikih brendova stvorili su šareni kaos u kojem zeleni, narančasti i ljubičasti portovi mogu zbuniti i najiskusnije korisnike.
Izvorni kod boja i kako je nastao kaos
Organizacija USB-IF prvotno je pokušala standardizirati stvari kako bi korisnicima olakšala život. Bijela boja označavala je zastarjeli USB 1.x, crna je bila rezervirana za sveprisutni USB 2.0 (480 Mbps), dok je plava (ili tirkizna) signalizirala brzi USB 3.0 (5 Gbps). No, kaos nije bio planiran – on je evoluirao.
Prva velika pomutnja nastala je s pojavom portova namijenjenih prvenstveno punjenju uređaja. Proizvođači su počeli koristiti boje kako bi označili funkcije napajanja, a ne samo prijenosa podataka. Tako su se pojavili žuti, narančasti i crveni portovi. Oni obično označavaju funkciju "Always on" ili "Sleep & Charge", što znači da taj port nastavlja davati struju i puniti vaš mobitel čak i kada je računalo isključeno ili u stanju mirovanja.
Brendiranje iznad standarda: Slučaj Razer i Huawei
Pravilo boja potpuno je nestalo onog trenutka kada su brendovi odlučili koristiti boje USB priključaka kao dio svog vizualnog identiteta. Najpoznatiji primjer je tvrtka Razer, koja svoje portove boji u prepoznatljivu limeta zelenu boju, neovisno o njihovoj brzini.
Slično tome, ako vidite ljubičasti port, velika je vjerojatnost da gledate u Huawei uređaj ili kabel. Kineski proizvođač koristi ljubičastu boju kako bi identificirao uređaje kompatibilne sa svojom SuperCharge tehnologijom brzog punjenja, iako je tehnički riječ o USB 3.1 standardu. Dakle, boja nam ovdje govori o kompatibilnosti punjača, a ne nužno o brzini prijenosa podataka prema univerzalnom standardu.
Kaos s imenima i konačni udarac USB-C standarda
Kao da boje nisu dovoljne, zbrka je nastala i s nazivima. USB 3.0 preimenovan je u "USB 3.1 Gen 1", a sada se naziva "USB 3.2 Gen 1". Istovremeno, brži USB 3.1 sada je postao "USB 3.2 Gen 2". Bez čitanja "sitnih slova", korisniku je gotovo nemoguće znati što točno kupuje.
Zadnji čavao u lijes koda boja zabio je USB-C konektor. Iako je riječ o praktičnom, reverzibilnom priključku, ono što se nalazi "ispod haube" potpuna je nepoznanica na prvi pogled. Isti USB-C port može biti spori USB 2.0, brzi USB 3.2 ili munjeviti Thunderbolt 4. Jedini način da ih razlikujete jest traženje specifičnih logotipa (poput munje za Thunderbolt) ili detaljno čitanje specifikacija uređaja. Boja, nažalost, u svijetu USB-C priključaka više ne znači apsolutno ništa.
