Svi smo to doživjeli: na pola ste priče, gradite napetost do same poante, a onda netko uskoči s: „Da, da, to me podsjeća na…“ i preuzme glavnu riječ.
Ponekad je to bezazleno, ponekad iscrpljujuće, a ako ćemo iskreno, može djelovati i pomalo nepoštovano.
Ne mislim da se većina onih koji prekidaju budi ujutro s mišlju: „Kako bih danas mogao sve pregaziti u razgovoru?“. Prema mojem iskustvu, stalno upadanje u riječ obično ukazuje na to da se nešto dublje događa ispod površine.
Psihologija ima mnogo toga za reći o tome, i iako niti jedna osobina ne objašnjava svakog pojedinca, postoje obrasci koji se iznova pojavljuju. Prođimo kroz sedam najčešćih.
1. Bore se s kontrolom impulsa
Neki ljudi upadaju u riječ jer im se misao pojavi i osjećaju da je moraju odmah izreći. To je kao da je njihov mozak prometno raskrižje na kojem su semafori samo opcija. Kontrola impulsa dio je onoga što psiholozi nazivaju izvršnim funkcijama, mentalnim vještinama koje nam pomažu da zastanemo, planiramo i reguliramo ponašanje.
Kada je taj sustav poljuljan, upadanje u riječ postaje gotovo automatsko. Pokušavaju ne izgubiti misao. Ako ste vi taj koji to radi, isprobajte ovaj trik: držite bilješku otvorenom i zapišite misao umjesto da je izlanete. To daje vašem mozgu „sigurno mjesto“ za pohranu ideje, što vam pomaže da se opustite i doista slušate.
2. Imaju veliku potrebu za potvrdom
Neki ljudi koji prekidaju traže nešto, čak i ako toga nisu svjesni. Odobravanje, pažnju, potvrdu da su važni u prostoriji; upadanje u riječ može biti način govorenja „ne zaboravite me“, bez korištenja tih riječi.
To se očituje u obrascu gdje uskaču kako bi nadmašili vašu priču, ispravili sitan detalj ili preusmjerili razgovor na sebe. Često proizlazi iz straha da ih se, ako ne govore brzo, uopće neće primijetiti. Vrijedi se zapitati: upadaju li u riječ svima ili samo kada svjetla reflektora nisu na njima?
3. Osjećaju tjeskobu u socijalnim situacijama
Ovo često iznenađuje ljude jer pretpostavljamo da su oni koji prekidaju puni samopouzdanja. Međutim, ponekad je upadanje u riječ zapravo tjeskoba s mikrofonom. Socijalna anksioznost može učiniti da se tišina čini opasnom.
Stanka u razgovoru postaje rub litice: „Ako sada nešto ne kažem, trenutak će proći i izgledat ću nespretno.“ Zato skaču rano, popunjavaju praznine i preuzimaju volan jer ih sama pomisao na sjedenje na suvozačevom mjestu čini nervoznima. Za tjeskobne pojedince rješenje je učenje toleriranja malih tišina i shvaćanje da se svijet ne ruši kada zastanete. Brojanje do dva u sebi prije odgovora može biti odlična vježba.
4. Više su fokusirani na odgovor nego na razumijevanje
Jeste li ikada razgovarali s nekim tko tehnički sluša, ali vidite da zapravo samo čeka svoj red? Njihove oči su na vama, ali njihov mozak učitava sljedeću rečenicu poput web stranice u pozadini. Ova osobina se manifestira kao upadanje u riječ jer osoba ne upija istinski ono što govorite.
Jedna od najboljih nadogradnji odnosa koju možete učiniti je učenje aktivnog slušanja. Kada upadate u riječ, poručujete drugome: „Moja misao je hitnija od tvog značenja.“ Pokušajte u sebi ponoviti zadnjih par riječi koje je osoba rekla prije nego što progovorite. To prisiljava vašu pažnju na njihovu poruku.
5. Imaju natjecateljski stil razgovora
Neki ljudi tretiraju razgovor kao teniski meč, dok ga drugi tretiraju kao boks. Natjecateljski tipovi često uskaču kako bi vas nadmašili, ispravili ili nešto dokazali. Oni pokušavaju „pobijediti“ u razmjeni, čak i kada nitko drugi ne igra tu igru. Vi ste trčali 5 km? Oni su trčali maraton.
Ovaj stil također može proizaći iz obiteljske kulture. U nekim kućanstvima je glasno, brzo i svi pričaju u isto vrijeme. Tamo je upadanje u riječ normalno. Problem je što ono što funkcionira za bučnim obiteljskim stolom može djelovati agresivno u mirnijem okruženju. Zapitajte se: pokušavam li se povezati ili se pokušavam natjecati?
6. Postaju emocionalno reaktivni kada se ne slažu
Ponekad se radi o nelagodi. Kada se ljudi osjećaju izazvano ili kritizirano, mogu upadati u riječ kako bi povratili emocionalnu kontrolu. To je refleks: prekinuti drugu osobu prije nego nelagoda naraste. Upadanje u riječ tada postaje sigurnosni ventil za pritisak.
Psihološki, to je znak da osoba ima poteškoća s podnošenjem emocionalne napetosti. Kako je Viktor Frankl rekao: „Između podražaja i odgovora postoji prostor.“ Taj prostor je mjesto gdje živi zrelost. Ako ste reaktivni, vaš je zadatak proširiti taj prostor. Udahnite, pustite ih da završe, a zatim odgovorite.
7. Manjak svijesti o tome kako ih drugi doživljavaju
Ovo je škakljivo jer se radi o „slijepim pjegama“. Neki ljudi doista ne primjećuju da prekidaju ili misle da „pomažu“ dovršavanjem vaših rečenica. U psihološkom smislu, to može biti pitanje socijalne svjesnosti. To znači da nisu usklađeni s razgovornim znakovima poput ritma, stanki, izraza lica i suptilnih znakova da netko još želi govoriti.
Ako ste to vi, rješenje je praksa, a ne sram. Jedna od najboljih navika je zatražiti povratnu informaciju od osobe kojoj vjerujete. Jednostavno pitanje poput: „Upadam li često ljudima u riječ? Pokušavam biti bolji u tome“, može otvoriti put prema promjeni.
Upadanje u riječ je često strategija suočavanja, navika ili živčani sustav u pretjeranom pogonu. Dobra je vijest da se navike mogu promijeniti. Što mislite, kakvi bi vaši razgovori bili kada bi se svi osjećali samo malo više saslušanima?
