Proveo sam trideset i pet godina radeći s ljudima u uredu osiguranja i tijekom tih desetljeća promatrao sam mnoge kako stare. Neki su starili dostojanstveno, održavajući tople odnose i ostajući uključeni u život. Drugi su postajali primjetno teži za druženje.
Razlika nije uvijek bila u zdravlju ili okolnostima. Često se radilo o specifičnim ponašanjima koja su usvojili, a da toga nisu ni bili svjesni. To nisu bile karakterne mane iz mladosti koje su se iznenada pojavile. Bili su to obrasci koji su se razvijali postupno, preoblikujući način na koji komuniciraju sa svijetom.
Razumijevanje tih ponašanja nije stvar osuđivanja. Riječ je o prepoznavanju onoga što se događa kada se prestanemo prilagođavati promjenama i počnemo im se odupirati. Evo devet obrazaca zbog kojih ljudi s godinama često postaju sve teži za suživot.
1) Sve veća krutost u razmišljanju
Prošlog četvrtka u šahovskom klubu gledao sam svog susjeda Boba kako odbija čak i razmotriti novu strategiju otvaranja koju sam naučio. Njegov odgovor? „Igram ovako četrdeset godina i neću se sada mijenjati.”
Ta vrsta nefleksibilnosti češća je nego što mislite. Sposobnost mozga da obrađuje nove informacije prirodno usporava kako starimo, što može pridonijeti krutim obrascima razmišljanja. Ali stvar je u ovome: ne radi se samo o mozgu.
Kada provedete desetljeća radeći stvari na određeni način, fleksibilnost zahtijeva svjestan napor. Poznato pruža osjećaj sigurnosti. Novo djeluje prijeteće. Prije nego što shvatite, svaki prijedlog postaje svađa, svaka promjena postaje bitka.
2) Stalno bavljenje negativnostima
Prije nekoliko godina poznavao sam nekoga u centru za opismenjavanje gdje volontiram tko je mogao pronaći oblak u svakoj srebrnoj podstavi. Lijepo vrijeme? Prevruće. Niže temperature? Kiša će sve upropastiti. Svaki razgovor postao je vježba u upravljanju pritužbama.
Ono što me iznenadilo bilo je saznanje da stalna negativnost zapravo nije normalan dio starenja. Zapravo, zdravo starenje često uključuje bolju emocionalnu regulaciju, a ne lošiju. Ali kada nastupi kronična bol, kada se gubici nakupljaju ili kada svrha nestane, neki se ljudi okreću negativnosti kao primarnom načinu komunikacije.
3) Povlačenje iz društvenih veza
Nakon što sam se umirovio sa šezdeset i dvije godine, primijetio sam nešto zabrinjavajuće. Nekoliko kolega s kojima sam godinama radio jednostavno je nestalo. Nema više sastanaka na kavi, nema uzvraćenih poziva, ničega.
Socijalna izolacija pogađa otprilike jednu od četiri starije osobe, a to nije uvijek zato što se ljudi sele ili umiru. Ponekad se ljudi namjerno povlače, pronalazeći isprike za izbjegavanje okupljanja, odbijajući pozive, dopuštajući prijateljstvima da izblijede. Bez obzira na uzrok, učinak je isti: ljudi postaju teže dostupni i teži za druženje jer su izgradili zidove.
4) Odbijanje svake ponuđene pomoći
Moj tast je proveo svoje posljednje godine inzistirajući da sve može sam, čak i kada očito nije mogao. Radije bi riskirao pad nego prihvatio pomoć na stubama. Ono što je izgledalo kao tvrdoglavost, zapravo je bio strah. Strah od gubitka neovisnosti, strah da će postati teret.
Istina je da prihvaćanje odgovarajuće pomoći kada vam je potrebna ne umanjuje vašu neovisnost. Ono je čuva. Ali kada ljudi postanu apsolutisti u odbijanju svake asistencije, odnosi trpe pod pritiskom.
5) Potpuno odbacivanje tuđih perspektiva
Nekada sam radio s menadžerom koji je, kako je bivao stariji, postajao uvjeren da je samo njegov način ispravan. Svaki prijedlog bio je odbačen. To nije isto što i imati čvrsta uvjerenja; to je odbijanje razmatranja da netko drugi može imati valjanu poantu.
Paradoks je u tome što se osobnost nastavlja mijenjati tijekom cijelog života, čak i u starijoj dobi. Nikada nismo gotovi s rastom, nikada nismo gotovi s učenjem. Ali ljudi koji odbacuju tuđe perspektive uvjeravaju sebe da jesu, a to uvjerenje ih izolira.
6) Opsjednutost time kako je nekada bilo
Na mom tjednom pokeru uvijek postoji ta jedna osoba koja ne može prestati pričati o tome koliko je sve bilo bolje „u ono vrijeme”. Možda je nešto od toga istina. Ali kada netko postane nesposoban pronaći išta vrijedno u sadašnjosti, to postaje iscrpljujuće. To je kao da su zapeli u muzeju vlastitih sjećanja, odbijajući se angažirati u svijetu kakav on zapravo jest.
7) Kontroliranje svakog razgovora
Postoji razlika između dijeljenja priča i monopoliziranja svake rasprave. Naučio sam to na teži način u svom književnom klubu. Imao sam tendenciju dominirati razgovorima, prekidati ljude i vraćati teme na ono o čemu sam ja želio pričati. Kruti obrasci interakcije često odražavaju duboki strah od gubitka kontrole.
Kada ljudi postanu teški u tom smislu, razgovori prestaju biti razmjena i postaju performansi. Drugi prestaju sudjelovati jer znaju da se njihov glas ionako neće čuti.
8) Razvijanje mentaliteta žrtve
Gledao sam poznanike kako upadaju u zamku gledanja na svaki neuspjeh kao na osobni progon. Taj pogled na svijet postaje samoispunjavajuće proročanstvo. Kada se stalno postavljate kao žrtva, ljudi na kraju prestanu pokušavati pomoći jer ništa nikada ne funkcionira.
Starenje uključuje stvarne gubitke i izazove, ali postoji razlika između priznavanja poteškoća i izgradnje cijelog identiteta oko patnje. Potonje gura ljude od vas jer emocionalna podrška postaje rupa bez dna.
9) Kritiziranje tuđih izbora
Moja odrasla djeca donose mnogo odluka koje ja ne bih donio. Naučio sam da neželjena kritika oštećuje odnose brže od gotovo bilo čega drugoga. Često se događa da se ljudi s godinama postave kao suci i porota tuđih životnih izbora, vjerujući da im dob daje autoritet nad tuđim odlukama.
Bez obzira na izvor, stalna kritika stvara distancu. Odrasla djeca prestaju dijeliti detalje svojih života kako bi izbjegla neizbježno osuđivanje.
Zaključak
Niti jedan od ovih obrazaca ne razvija se preko noći i niti jedan nije neizbježan. Hrvati koji dobro stare, koji ostaju ugodni u društvu i istinski povezani s drugima, dijele nešto važno: ostali su fleksibilni. Nastavili su učiti, prilagođavati se i raditi mjesta za tuđa iskustva uz svoja vlastita.
