Pozitivna psihologija čini okosnicu programa za blagostanje diljem svijeta. Mnogim ljudima koji žele poboljšati svoje mentalno zdravlje i živjeti dobrim životom savjetuje se da slijede programe aktivnosti koji se fokusiraju na namjeran trud kako bi poboljšali svoje blagostanje.
Međutim, nedavno istraživanje koje sam provela s kolegama pokazuje da, iako stručnjaci za blagostanje često preporučuju ove aktivnosti drugima, u stvarnom životu ih sami rijetko prakticiraju. Ovo neslaganje moglo bi nam reći nešto važno o tome što uistinu održava blagostanje tijekom vremena.
Intervjuirala sam 22 stručnjaka i praktičara pozitivne psihologije – neke s više od desetljeća iskustva. Svi su redovito preporučivali aktivnosti blagostanja klijentima, prijateljima i članovima obitelji, govoreći mi kako bi svaku aktivnost prilagodili individualnim potrebama.
Razlika između preporuka i osobne prakse
No, kada sam ih pitala o njihovoj vlastitoj primjeni praksi pozitivne psihologije, postalo je očito da se tim aktivnostima ne bave redovito. Skloni su ih koristiti samo tijekom teških razdoblja, kada osjete potrebu za poticajem blagostanja.
Programi pozitivne psihologije pacijentima često preporučuju aktivnosti poput „dnevnika zahvalnosti” (zapisivanje stvari na kojima smo zahvalni) svakodnevno ili provođenje tri djela ljubaznosti tjedno. Ključni naglasak kod ovih programa je ulaganje namjernog, zajedničkog napora da budemo pozitivniji.
Ali naša studija je pokazala da stručnjaci ne koriste blagostanje onako kako ga mnogi programi pozitivne psihologije podučavaju. Umjesto praćenja rasporeda aktivnosti, njihovo blagostanje proizlazilo je iz fleksibilnog načina razmišljanja usmjerenog na dobrobit, koji smo nazvali „meliotropni mentalni sklop blagostanja”.
Meliotropni mentalni sklop
Termin je izveden iz latinskog „melior” (bolje) i grčkog „tropizam” (kretanje prema). Radi se o kretanju prema onome što život čini vrijednim življenja. Ovakav način razmišljanja značio je da stručnjaci nisu tretirali blagostanje kao skup zadataka koje trebaju obaviti – već jednostavno kao dio svakodnevnog života.
To je također značilo da nitko od stručnjaka nije aktivno „ganjao” sreću ili pozitivnost. Kada bi imali loš dan, jednostavno bi ga pustili da prođe – prihvaćajući da život ponekad nosi poteškoće.
- Identitet, a ne zadatak: Čitali su knjige, volontirali ili vježbali jogu jer je to dio njihovog identiteta, a ne zato što im je netko to naredio.
- Osluškivanje tijela: Prioritet su im san, hranjiva hrana i redovito kretanje.
- Zaštita granica: Ako ih posao čini nesretnima ili ih netko u društvenom krugu iscrpljuje, ne oklijevaju tražiti alternative ili ograničiti kontakt.
- Prisutnost u trenutku: Primjećivanje malih radosti, poput hodanja bosih nogu po travi ili osjećaja zahvalnosti za toplinu doma.
Zašto programi ponekad ne djeluju?
Svake godine pojavljuju se nove aplikacije za blagostanje, škole uvode blagostanje u svoje kurikulume, a organizacije ulažu velika sredstva u programe na radnom mjestu. Ipak, utjecaj ovih inicijativa ostaje skroman. Neki izvještaji sugeriraju da programi blagostanja mogu imati čak i negativan učinak.
Nalazi naše studije mogu pomoći objasniti zašto je učinak ovih programa tako raznolik. Umjesto stvaranja sve dužih programa ili promicanja potrage za srećom, trebali bismo se usredotočiti na razumijevanje dugoročnog utjecaja praksi blagostanja na način razmišljanja.
Za Hrvate i sve ostale koji pokušavaju poboljšati svoje blagostanje, naši nalazi su važan podsjetnik da ne morate neprestano „raditi na sebi” ili bjesomučno tragati za srećom. Stručnjaci se rijetko oslanjaju na dramatične promjene. Umjesto toga, oni tiho njeguju mentalni sklop koji ih usmjerava prema onome što je uistinu važno.
