Imao je stabilnost, novac i sređen život u Europi, ali je izabrao nešto drugo. U 57. godini, Thomas Johansson preselio se u Buenos Aires potaknut nogometom, Maradonom i intimnom odlukom koju više nije mogao odgađati.
Kada Thomas Johansson hoda Buenos Airesom, nitko ne može zamisliti njegovu priču. Mogao bi biti samo još jedan susjed, stranac u prolazu, netko tko je došao zbog posla ili turizma. Ipak, iza tog mirnog hoda krije se radikalna odluka: prodao je svoju tvrtku u Švedskoj, napustio ekonomski osiguran život i nastanio se u Argentini, privučen nogometom, kulturom i strašću koja ga prati oduvijek: Diegom Armandom Maradonom.
„Mnogim ljudima ovo zvuči vrlo čudno. Gledaju me i pitaju se što radim ovdje. Ali meni to ima potpunog smisla”, objasnio je.
Thomas ima 57 godina, živi u Buenos Airesu od kolovoza, govori španjolski s naporom, ali s entuzijazmom, i nije došao tražiti novac. Došao je tražiti nešto teže za definirati: životno iskustvo.
San koji je započeo s loptom
Prvi put je kročio u Argentinu u siječnju 2023. Doputovao je iz Enköpinga, svog rodnog grada – šezdesetak kilometara od Stockholma – s izlikom turizma, ali s fiksnom idejom u glavi.
„Moj cilj je uvijek bio doći gledati nogomet. Doživjeti navijače, pjesme, strast. To je bio najveći san mog života”, ispričao je i dodao: „Volim nogomet. Volim Maradonu”.
Za Thomasa nogomet nije samo sport. To je zajednički jezik, neposredan način pripadanja. „Nogomet ujedinjuje cijeli svijet. U svakoj zemlji funkcionira isto: povezuje te s ljudima. Nije važno odakle dolaziš, odmah si dio nečega. Ali u Argentini je drugačije”.
Godinama je hranio tu želju slušajući priče izdaleka. Podcaste, radijske priče, kronike o argentinskim klubovima i njihovim ljudima.
„Uvijek me fascinirao Maradona: njegov stil igre, njegova osobnost, njegova povijest. U Švedskoj sam slušao novinara koji je pričao anegdote o argentinskom nogometu. Sjećam se epizode o San Lorenzu, prodaji Gasómetra (stadiona), njihovim navijačima i borbi za povratak u kvart”, prisjetio se.
„Argenšveđanin”, kako ga zovu njegovi argentinski prijatelji, priznao je da su te priče učinile njegov san sve jačim.
Ne definira se kao navijač samo jednog kluba. Njegove simpatije idu drugdje: „Uvijek su mi se sviđale momčadi u koje nitko ne vjeruje. U Švedskoj ih zovemo 'underdogs’. Oni koji pate, koji se čine izgubljenima, a ipak postignu nešto veliko. To me uzbuđuje”.
Odluka da se sve napusti
Donošenje odluke nije bilo jednostavno ni impulzivno. Trebalo mu je gotovo dvije godine. „Ponekad sam mislio: ne mogu ovo učiniti, nije razumno”, priznao je. „Ali san nije nestajao. Zauzimao je sve više prostora”, objasnio je.
Sve dok se nije pojavila ideja koja je sve posložila: „Živi se samo jednom. Da ovo nisam učinio sada, znao sam da bih žalio zauvijek”.
U kolovozu je napravio konačan korak. Prodao je svoju tvrtku – posvećenu izgradnji bazena, vrtova i uslugama za dom – zatvorio uspješnu etapu u ekonomskom smislu i dopustio si da započne drugu od nule.
Ali pokretač nije bio samo nogomet.
Ne umrijeti znatiželjan
Postoji osobna priča koja prožima cijelu njegovu pripovijest i daje drugačiju dubinu njegovom izboru.
„Moj djed je umro s 59 godina. Moj otac sa 63”, priča, bez dramatike, ali s jasnoćom koja dira. „Počeo sam razmišljati da, iako nema nasljedne bolesti, možda ima nečega u genetici. I tada sam si rekao nešto vrlo jasno: ne želim umrijeti znatiželjan”, prisjeća se tog razmišljanja.
Rečenica je postala izjava o načelima: „Ne želim provesti život radeći i onda umrijeti. Želim živjeti nešto drugačije. Slijediti ono što osjećam”.
Od tada, uvjerava, nešto se zauvijek promijenilo.
Imati manje za bolji život
Thomas sebe ne smatra bogatim, iako priznaje da je imao dobar ekonomski život. Dolazi iz radničke obitelji, bez luksuza.
„Kad sam bio mali, moja obitelj nije bila siromašna, ali ni bogata. Nisam imao najbolje kopačke ni najbolju odjeću, i to me naučilo cijeniti jednostavne stvari. Kada mi je s tvrtkom išlo jako dobro i prihodi su bili oko šest tisuća dolara, shvatio sam da mi sve to ne treba da bih bio dobro”, razmišljao je.
Danas živi od ušteđevine, novca od prodaje tvrtke i male firme koju zadržava kao savjetnik. „Pregledavam projekte, dajem tehnička jamstva. Radim malo i živim više”, sažeo je. Osim toga, pomaže mlađoj kćeri koja još studira. Starija već radi i neovisna je.
„Ne trebam puno. Ako pazim i pametan sam, mogu dobro živjeti”, tvrdi. „Sreća je u malim stvarima”.
Ne sanja o luksuznim automobilima ni velikim posjedima: „Za mene je dobar život imati prijatelje, dobro jesti, baviti se sportom. Nije tako komplicirano”.
Integracija kroz posao
U Buenos Airesu je donio neuobičajenu odluku: pomagati domaru zgrade u kojoj živi, bez naplate. „Ne radim to zbog novca. Radim to da bih se integrirao u argentinsko društvo. Moji susjedi me jako vole i zadovoljstvo im je vidjeti me kako pomažem”.
Među njegovim zadacima su pranje posteljine, pomoć pri ulasku turista, suradnja s drugim radnicima u zgradi, pa čak se i nudi za popravak zajedničkih prostora.
Daleko od toga da to doživljava kao žrtvu, već kao izbor: „Radim to zbog sebe. A ako usput nekome pomognem, još bolje. Vjerujem u karmu”.
Grad koji ga grli
Kontrast s njegovim prethodnim životom je dubok: „Prije sam cijelo vrijeme bio pod stresom zbog svoje tvrtke. Sada ne. Ako se nešto ne može napraviti danas, napravit će se sutra”.
Istovremeno, Thomas kaže da je promijenio svoj način razmišljanja: „Ako postoji problem, pokušavam vidjeti je li stvarno ozbiljan. I gotovo nikad nije. Uvijek postoji rješenje”. Ta promjena, uvjerava, jedna je od najboljih odluka u njegovom životu.
Iako nogomet zauzima središnje mjesto u njegovom životu – već je posjetio stadione i gledao utakmice Boce, Rivera, Racinga, San Lorenza i Lanúsa – nije jedino. Šveđanin također uživa u igranju padela, aktivnosti kojom se bavi barem tri puta tjedno.
Ali postoji još nešto što ga privlači. „Buenos Aires je mješavina europske kulture i latino duha”, izrazio je. Ono što najviše ističe su ljudi: „Ovdje je lako razgovarati, šaliti se, smijati, grliti. Ljudi su otvoreni. Zbog toga se osjećam dobro i ugodno. Prije dva tjedna uspostavio sam minimalnu vezu sa susjedom i na kraju me pozvao prošle nedjelje na svoju rođendansku zabavu”.
U Švedskoj je, objašnjava, život drugačiji: „Nije to loše, ali ljudi su zatvoreniji, hladniji. Ja sam otvoreniji i ovdje se na kraju uklapam”.
Zapravo, već je usvojio lokalne običaje, poput pijenja gorkog matea, uživanja u fernetu i stjecanja prijatelja gdje god dođe, zbog čega se osjeća kao kod kuće.
Zato nije čudno kada priča da je već započeo proces dobivanja argentinske osobne iskaznice (DNI). A ako se iz nekog razloga to ne dogodi, produžit će boravak na barem još tri mjeseca.
„Na mjestu sam gdje sam uvijek želio biti. Očito je moj korijen švedski i volim svoju zemlju, ali moje srce je već podijeljeno s prelijepom Argentinom”, zaključio je.
Njegova priča nije priča o bijegu niti o ekscentričnosti. To je priča o nekome tko je odlučio ne ignorirati neugodno pitanje: Što se događa ako zaista ne radimo ono što želimo? A njegov odgovor, kao i u argentinskom nogometu koji toliko voli, i parafrazirajući Reinalda „Mostazu” Merla, gradi se ovako: korak po korak.
