Budućnost naših oceana jedna je od najvećih globalnih briga, a jedno nevjerojatno otkriće moglo bi nam pružiti ključni trag o njihovoj evoluciji. Vjerovali ili ne, odgovor leži u ljušturi školjke stare više od 500 godina.
Znanstvena studija, objavljena u prestižnom časopisu Science Advances pod naslovom „Recent and early 20th century destabilization of the subpolar North Atlantic recorded in bivalves“, donosi zabrinjavajuće zaključke. Biolozi su u ovom istraživanju istaknuli da ova drevna morska životinja možda upozorava na duboke promjene u strujama sjevernog Atlantika, koje su ključne za ravnotežu globalne klime.
Istraživanje, predvođeno Sveučilištem u Exeteru, fokusiralo se na vrstu Ocean quahog, školjku poznatu po svojoj iznimnoj dugovječnosti koja može živjeti više od pola tisućljeća. Znanstvenici su u njihovim ljušturama pronašli prirodni zapis stanja oceana, vrlo sličan godovima na stablima. Svaki sloj ljušture predstavlja godinu života i bilježi vitalne uvjete poput temperature, saliniteta i hranjivih tvari. Uz pomoć tih informacija, stručnjaci su rekonstruirali povijest sjevernog Atlantika tijekom pola tisućljeća. Otkrili su dva izrazito nestabilna razdoblja: jedno početkom 20. stoljeća i drugo koje je započelo oko 1950. godine i još uvijek traje.
Ono što je posebno zabrinjavajuće jest da se oba razdoblja podudaraju s promjenama u sustavu struja poznatom kao Subpolarni vrtlog (Subpolar Gyre) i u Atlantskoj meridionalnoj obrtajućoj cirkulaciji (Atlantic Meridional Overturning Circulation – AMOC), koja je odgovorna za transport topline iz tropa prema sjeveru.
Kada je ocean stabilan, pretpostavlja se da se poremećaji brzo ispravljaju. Međutim, biolozi su primijetili da to, nažalost, više nije slučaj. Slojevi ovih školjki dokazuju upravo suprotno: u posljednjim desetljećima, sposobnost oporavka oceana se usporila. To znači da oceanu treba dulje da se vrati u prirodnu ravnotežu.
Ovaj signal je iznimno zabrinjavajući za znanstvenike, jer bi mogao ukazivati na to da se sjeverni Atlantik približava točki bez povratka. Ako se AMOC oslabi ili kolabira, posljedice bi bile osjetne diljem planeta. To bi moglo dovesti do hladnijih zima u Europi, intenzivnijih oluja, poremećaja u padalinama i drastičnih promjena u morskom životu. Ovo nije apokaliptično predviđanje, već ozbiljno upozorenje koje zaslužuje da se shvati krajnje ozbiljno.
Ovo otkriće potvrđuje da priroda čuva vlastito pamćenje. Dugovječne školjke djeluju kao biološki arhivi sposobni bilježiti što se događa u moru stoljećima. Zahvaljujući njima, znanstvenici su uspjeli razumjeti kako su se oceanske struje mijenjale mnogo prije postojanja satelita ili mjernih plutača. U trenutku kada su oceani suočeni sa sve većim pritiscima zbog globalnog zatopljenja, ovi podaci postaju ključni za predviđanje mogućih kolapsa i osmišljavanje strategija za izbjegavanje nepovratne štete.
