Plastika je posljednjih desetljeća revolucionirala pakiranje i skladištenje hrane, no njezina masovna uporaba danas predstavlja jedan od najvećih ekoloških i zdravstvenih izazova. Glavni krivci u ovoj priči su mikroplastika i otrovne tvari koje migriraju u naš organizam, poznate kao endokrini disruptori. Ove tvari doslovno 'hakiraju’ sustav razmjene informacija u našem tijelu.
Sve veća zabrinutost za zdravlje
Endokrini disruptori postaju sve češća tema razgovora, i to s dobrim razlogom. Mogu biti prisutni na mnogim mjestima, primjerice u kapsulama za kavu koje su izložene visokim temperaturama. Važno je razumjeti da su to kemijske tvari koje ometaju hormonski sustav, pretvarajući se da su hormoni ili blokirajući djelovanje prirodnih hormona našeg tijela.
Znanstvena literatura ukazuje na to da ovi spojevi mogu imati ozbiljne posljedice po zdravlje, uključujući reproduktivne poremećaje poput neplodnosti ili ranog puberteta, neurološke probleme, pa čak i metaboličke bolesti ili rak. Pravi problem nastaje kada se kombiniraju različiti endokrini disruptori, stvarajući takozvani ’učinak koktela’, koji dugoročno može ozbiljno ugroziti naše zdravlje.
Opasnost vreba u zagrijavanju
Konvencionalna plastika, proizvedena od naftnih derivata, sadrži tisuće kemijskih spojeva. Istraživanja pokazuju da se mnogi od tih spojeva, poput bisfenola i ftalata, mogu filtrirati ili migrirati u hranu. To je posebno često kada se primjenjuje toplina – primjerice, kada grijete ručak u plastičnoj posudi u mikrovalnoj pećnici ili ulijevate vruću kavu u plastičnu čašu.
Osim ambalaže, problem predstavljaju i plastični proizvodi koje koristimo za kuhanje. Toplina potiče oslobađanje tvari koje potom unosimo u organizam. Zbog toga se sve više zagovara povratak tradicionalnim materijalima ili prelazak na inovativna rješenja.
Budućnost je u bioplastici i jestivim pakiranjima
Kao trenutno najbolje rješenje za skladištenje hrane nameću se staklene posude. Međutim, za one koji preferiraju laganije materijale, znanost ubrzano radi na razvoju bioplastike dobivene iz prirodnih izvora, a ne iz nafte. Materijali na bazi škroba, polilaktične kiseline (PLA) ili čak algi nude biorazgradive opcije koje ne ispuštaju štetne tvari u hranu.
Inovacije idu i korak dalje s razvojem jestivih pakiranja napravljenih od biljnih proteina, što bi moglo potpuno eliminirati otpad. U Europskoj uniji, pa tako i u Hrvatskoj, nove regulative poput Uredbe (EU) 2025/40 usmjeravaju proizvođače prema sigurnijim i reciklabilnim ambalažama, strogo kontrolirajući prisutnost opasnih tvari poput teških metala i PFAS spojeva.
