Šutnja kao obrambeni mehanizam
U svakodnevnim odnosima, a posebno u obitelji, tišina se često doživljava kao način za smirivanje strasti ili izbjegavanje daljnjih neugodnosti. Međutim, iz perspektive psihologije, povlačenje u tišinu — poznato i kao 'stonewalling’ — rijetko rješava korijenski problem. Naprotiv, ono može postati zid koji onemogućuje emocionalnu povezanost i rješavanje konflikta. Kada šutimo, često mislimo da štitimo mir, ali zapravo ostavljamo uzrok netaknutim, dok unutar nas raste frustracija.
Zašto biramo šutnju umjesto razgovora?
Mnogi Hrvati u obiteljskim dinamikama koriste šutnju kao naučeni obrazac ponašanja. Razlozi mogu biti različiti, od straha od eskalacije do osjećaja da druga strana ionako neće razumjeti naše argumente. Psihološka zaštita vlastitog integriteta u ovakvim situacijama postaje ključna, no važno je razlikovati zdravu granicu od destruktivnog povlačenja.
- Strah od sukoba: Izbjegavanje svađe pod svaku cijenu često dovodi do nakupljanja nezadovoljstva.
- Emocionalna preplavljenost: Ponekad šutimo jer smo toliko uznemireni da više ne možemo racionalno razmišljati.
- Pasivna agresija: Korištenje tišine kao kazne za partnera ili člana obitelji.
Kako zaštititi svoje „ja” bez narušavanja odnosa?
Zaštita vlastitog identiteta i emocionalnog zdravlja ne bi trebala značiti prekid komunikacije. Umjesto potpunog povlačenja, psiholozi savjetuju korištenje 'vremena za hlađenje’. To znači verbalizirati potrebu za pauzom, primjerice riječima: 'Trenutno sam previše emotivan da bih razgovarao konstruktivno, trebamo uzeti pauzu od 30 minuta’. Na taj način štitite svoje granice, ali ne ostavljate sugovornika u neizvjesnosti.
Istinska snaga u konfliktu ne dolazi iz tišine kojom pokušavamo 'pobijediti’, već iz sposobnosti da ostanemo vjerni sebi dok istovremeno pokušavamo razumjeti drugu stranu. Samo kroz otvorenu komunikaciju možemo adresirati uzrok problema i spriječiti da se on iznova ponavlja u budućnosti.
