Klasično objašnjenje koje ne drži vodu
Zimi je jedan od najneugodnijih problema poledica. Iako je gotovo svaki Hrvat barem jednom u životu pao na skliskom pločniku, objasniti uzrok ove pojave nije nimalo jednostavno. Kako piše earth.com, desetljećima se u školskim udžbenicima navodila verzija koja nikada nije bila pouzdano potvrđena eksperimentima. No, novo istraživanje nudi alternativno objašnjenje koje je puno bliže istini.
Istraživanje koje je predvodio profesor Martin Müser sa Sveučilišta Saarland u Njemačkoj, a koje je objavljeno u časopisu Physical Review Letters, opovrgava verziju o 'topljenju’ gornjeg sloja leda pri kontaktu s drugim predmetima.
Znanost iza klizanja: Što se zapravo događa?
Desetljećima su učenici učili da led postaje sklizak jer potplat cipele ili oštrice klizaljki svojim pritiskom i trenjem uzrokuju topljenje ultratankog gornjeg sloja leda, pretvarajući ga u vodeni film na površini. Međutim, pri ekstremno niskim temperaturama ta objašnjenja jednostavno ne funkcioniraju. Eksperimentalno nije bilo moguće zabilježiti čak ni minimalno zagrijavanje površine leda uslijed intenzivnog klizanja.
Novo istraživanje fokusira se na dipole – mikroskopska raspoređivanja pozitivnih i negativnih naboja u svakoj molekuli vode. U smrznutoj vodi ti se dipoli slažu u kristalnu rešetku, dajući površini leda određenu električnu orijentaciju. Kada klizaljke ili potplati cipela dodirnu led, nabijeni dijelovi njihovih materijala stupaju u interakciju s površinskim molekulama vode, mijenjajući njihovu orijentaciju.
- Amorfizacija: Umjesto topljenja, led prolazi kroz proces prijelaza iz uređene kristalne rešetke u neuređeni materijal.
- Interakcija materijala: Glatke i hidrofobne površine (poput nekih plastika) omogućuju lakše klizanje neuređenog sloja.
- Otpor: Materijali koji jače privlače molekule vode zadržavaju taj film, čime se povećava trenje.
Novi horizonti u istraživanju svemira
Osim otkrića o ledu, znanstveni svijet bruji i o novoj hipotezi astrofizičara koja objašnjava zašto još nismo pronašli signale drugih civilizacija u svemiru. Prema toj ideji, napredna društva možda žive u načinu rada za uštedu energije, ne emitirajući jake tehnosignature. Njihova aktivnost gubi se u pozadini prirodnog kozmičkog šuma, što svemir čini prividno 'tihim’.
Situacija se mijenja tek kada civilizacija krene prema propadanju zbog ratova ili ekoloških katastrofa. U tim trenucima mogu nastati kratkotrajni, ali snažni anomalni signali koji postaju uočljivi promatračima, što nam daje potpuno novu perspektivu u potrazi za izvanzemaljskim životom.
