Biološka osnova estetskog užitka
Iskustvo ljepote na prvi se pogled čini subjektivnim, gotovo tajanstvenim. Dvije osobe mogu promatrati istu sliku i reagirati na potpuno različite načine: jednoj će biti privlačna, drugoj ravnodušna. Stoljećima su filozofi, umjetnici i znanstvenici raspravljali o tome je li ljepota kulturna konstrukcija, pitanje osobnog ukusa ili kombinacija oboga. Međutim, neuroznanost počinje pružati podatke koji sugeriraju da bi, barem djelomično, naše estetske preferencije mogle imati iznenađujuće pragmatičnu biološku osnovu.
Ljudski mozak jedan je od energetski najzahtjevnijih organa u tijelu. Iako predstavlja samo mali dio tjelesne težine, on troši oko petinu dostupne dnevne energije. Unutar tog troška, vid zauzima središnje mjesto: obrada onoga što vidimo troši gotovo polovicu cerebralne energije.
Zašto mozak bira ljepotu u jednostavnosti?
Svaka vizualna scena aktivira složene neuronske mreže koje zahtijevaju kisik i glukozu za funkcioniranje. Iz evolucijske perspektive, ova stalna potražnja prisilila je organizam da razvije strategije kako ne bi rasipao resurse. U tom kontekstu, neki istraživači sugeriraju da bi estetski užitak mogao biti unutarnji signal koji nagrađuje učinkovitost.
Studija objavljena u časopisu PNAS Nexus predlaže konkretnu ideju: slike koje je mozgu lakše obraditi obično nam se čine ljepšima. Prema ovoj hipotezi, vizualni sustav koristi neku vrstu „emocionalnog prečaca“: ako scena donosi relevantne informacije bez velikog metaboličkog napora, mozak je označava kao ugodnu.
Kako bi testirali ovu ideju, tim istraživača sa Sveučilišta u Torontu kombinirao je modele umjetne inteligencije sa stvarnim podacima o ljudskoj percepciji. Njihov cilj bio je provjeriti ima li izraz „ugodno za oko“ fizički mjerljiv korelat u smislu cerebralne energije.
Manji napor, veći vizualni užitak
Znanstvenici su koristili duboku neuronsku mrežu obučenu za prepoznavanje objekata, dizajniranu da oponaša hijerarhijsko funkcioniranje ljudskog vizualnog korteksa. Sustavu su predstavili tisuće različitih slika i izračunali koliko se „umjetnih neurona“ aktiviralo u svakom slučaju. Što se više jedinica aktiviralo i što je njihov intenzitet bio veći, to se energetski trošak obrade te slike smatrao većim.
Rezultat je bio jasan: slike koje su zahtijevale manju aktivaciju u računalnom modelu težile su dobivanju viših estetskih ocjena od strane ljudi. Što je trošak obrade bio manji, to je vizualni užitak bio veći. Kako bi potvrdili ovaj obrazac kod ljudi, tim je analizirao podatke funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI). Ponovno se pojavila dosljedna povezanost: kada su vizualna područja mozga pokazivala veću metaboličku aktivnost, slike su obično bile manje ugodne.
Ravnoteža između interesa i uštede
Ovi rezultati podudaraju se s psihološkom teorijom poznatom kao „tečnost obrade“ (processing fluency), koja tvrdi da ono što se razumije brzo i lako generira pozitivne emocije. Novost ove studije je u tome što pruža fiziološku osnovu toj ideji, povezujući je izravno s energetskom potrošnjom mozga.
Ipak, autori upozoravaju na ograničenja. Sama učinkovitost nije dovoljna da objasni ljepotu. Pretjerano jednostavna slika može biti laka za obradu, ali može biti i dosadna. Istraživanje se usredotočilo na brze, intuitivne reakcije, a ne na dugotrajno promatranje složenih djela gdje kognitivni napor može biti dio užitka. Naš estetski ukus kombinira kulturu, iskustvo i biologiju, težeći prirodno onome što nudi ravnotežu između interesa i niskog energetskog troška.
